Una je inspiracija novogradskog slikara Saše Markovića. On je svojom četkicom tako oživi da malo fali da uskočim u neku od slika i zaplivam niz slapove
Za njega je Una njegova rijeka, a Novi Grad je njegov grad, iako je rođen u Sisku. U Novi je došao kao dječak, pred vihorom rata devedesetih. Ipak, likovi na njegovim slikama su srećni, a on kaže da umjetnost i kultura nisu samo za “bogate koji imaju viška vremena”.
Smatra da mediji jeftine programe “prodaju” kao slobodu izražavanja, a umjetnost svode na nešto mistično, nedostupno običnom čovjeku, a ne bi trebalo da je tako.
Saša za sebe skromno kaže da je “Slikar amater koji je poznat po slikama Une i portretima koji se nalaze u mnogim privatnim kolekcijama širom Evrope i svijeta!”. A za one koji vide njegove rade on je mnogo više. Ovo je razgovor s njim.
Una je motiv na dosta tvojih radova. Jesu li to radovi po porudžbini ili te ona posebno inspirise?
„Kad provedeš veći dio života kraj Une ona jednostavno postane dio tebe a ti imas osjećaj da si dio nje! Siguran sam da bih mogao čitav zivot da slikam Unu i njene sedre, slapove, zelence i brzake!
Ipak većina mojih radova koje sam naslikao su po narudžbi i skoro da i nemam vremena za neke slike i motive koje bih želio da uradim. Slikam uljanim bojama na platnu, tehnika koja zahtijeva malo više vremena. Slike sa malo težim motivima i velikim brojem detalja znaju da oduzmu po dva tri mjeseca a neke i više. Tako da, dok radim jednu narudžbu u međuvremenu stigne druga i tu mi ostane jako malo vremena da uradim nesto što stvarno želim što bi se reklo za svoju dušu. No, svakako da u svaku svoju sliku unesem maksimalan trud i energiju.
Una je uvijek inspirisala umjetnike i davala im posebnu energiju za rad i uvijek će.“
Odakle ljubav ka slikanju? Može li se živjeti od toga na našim prostorima?
„U nekoj ranoj mladosti je to bila ljubav prema crtanju. Neki crtani likovi i junaci, stripovi i kao sva dijeca sto krenu da nesto crtaju i šaraju tako sam i ja. S tim da sam ja malo više vremena provodio sa olovkama i bojama. Naravno tu je i uticaj mojih roditelja i brata. Naročito majke!
Ljubav prema slikanju se javila malo kasnije. Negdje krajem srednje škole počeo sam da primjećujem da me privlače neke slike starih slikara poput Envera Krupića, Paje Jovanovića, Predića i nekih drugih slikara sa naših prostora kao i velikih umjetnika poput Monea, Rembranta, Renoara. Sve to je bilo teško dostupno za mene jer tad internet nije bio dostupan, a i moj način života nije bio usklađen baš sa slikarstvom i umjetnošcu.
U početku sam radio samo slike iz mašte i po nekoj svojoj intuiciji sam uspio da izvlačim neke perspektive i proporcije, mješao boje kako sam najbolje znao, radio na raznim podlogama uglavnom sa nekim školskim priborom koji je kao i danas jako loš. Sve je to ipak dovelo do onoga što sam danas. Slikar amater koji je poznat po slikama Une i portretima koji se nalaze u mnogim privatnim kolekcijama širom Evrope i svijeta! Ponosan na sebe i svoj rad!“
„Živjeti od slikanja danas u Bosni i Hercegovini je jako teško ali može da bude dobar dodatni izvor prihoda. Moraš da cijenis svoj rad i trud. Naš narod i okolina u kojoj živimo ima jako slabu kupovnu moć stoga se moraš prilagoditi njihovim mogućnostima. To svakako ne znači da treba da se radi džaba i da se rad potcijenjuje. Uglavnom se uspijem dogovoriti sa svojim kupcima i naći najpovoljniju cijenu koja odgovara i meni a i njima. Nije to ni približno onome kao u zemljama zapada ali čovjek mora da bude zadovoljan s obzirom na okolnosti i način života u našoj zemlji.“
Posvećuju li Novi Grad i Republika Srpska dovoljno pažnje umjetnosti i umjetnicima?
„Ne, naravno, ali nikad nije dovoljno kad je umjetnost u pitanju. Mislim da je podjednako odgovorno kompletno društvo i država. Način života isto tako. Afirmacija mladih prvenstveno i kućni odgoj. Škole bi trebalo, ne da rade više, nego da rade bilo šta što je potrebno da društvo isčupaju iz šunda i kiča u kojem je već godinama i razmisljanja kako je umjetnost i kultura samo za one bogate ljude koji imaju viška vremena.
Mediji takođe – zatrpani smo lošim i jeftinim programima punim nasilja i prljavštine koju danas prodaju pod slobodu izražavanja i umjetnost. Ona prava umjetnost je pala u neki underground i postala nešto mistično, nešto preozbiljno za običnog čovjeka, nedostupno. Književnost se svela na par ljudi u par kvadrata biblioteke, a slikarstvo i likovna umjetnost na par kvadrata galerije. Ispred koje, na par metara sjedi stotinu ljudi, ispija kafu i pivo ne razmišljajuci ni u jednom trenutku da u njoj izlaže neki slikar, čovjek koji je uložio svu svoju energiju i trud u ta djela. Tako da mislim da smo svi odgovorni.
Mnogo sam ponosan na sebe što i u ovakvom svijetu svojim slikarskim radom mogu da doprem do velikog broja ljudi i sto prepoznaju moj rad. Naročito sam ponosan na svoju familiju, prijatelje, kolege slikare, komšije, sugrađane Novljane koji su mi podrška i koji prepoznaju prave vrijednosti. Hvala im na tome! Naravno hvala vama Jelena i portalu Pokreni.rs.„
Pročitajte još:
Serbian