Vesna Kapor svojim pričama otkriva istinu među istinama, život među ljudima, molitvu među tihima, radost tužnima, odgovor nemima.
Kalemi korenje tamo gde smo ih odsekli kako nam bezobzirnost ne bi prešla u zaboravnost, oholost u neverje, gordost u nepostojanje, samoća u smrt.
Prenosimo njen razgovor sa Marijom Veselinović za sajt Tamnivilajet.in.rs.
„Ova kuća kao na litici, u vihoru, osovljena na onu jednu tačku, vršne ravnoteže, gravitira, uvek ka nama; ova kuća, puna nas samih, kao bomba što je stežemo; kao zvezda u mrklom nebeskom kovitlacu; kao zvezda sa koje se krune trnci, za kresivo.
Kao drhteća, uskovitlana večnost što će nas odbraniti.”
,,Venac za oca” – Vesna Kapor ( ,,Sve je to tek tren”)
Vesna Kapor: Pisanje se dešava rođenjem
Kao student Filološkog fakulteta možda se negde i nameće odgovor, ali da li je pisanje pronašlo Vas ili Vi njega?
“Kao i mnogi drugi reći ću: to se dešava rođenjem. Međutim, kao student Filološkog fakulteta, pomislila sam, zapravo obuzelo me je osećanje, ono što većinu, valjda, obuzme: sve je već napisano, sve je već rečeno, čemu kazivati i šta je još ostalo da se kaže? Dovoljno je samo da čitamo. Svet je već sameren sa svih strana. I tako sam prekinula sam pisanjem tad, i do tad poezije.
To odstupanje, povlačenje iz onoga što je čoveku dato, ipak, nije moguće. Sve što je dato da uradiš, ili da radiš, nije moguće izbeći. I tako posle godina u kojima sam “samo živela”, potreba za pisanjem, vratila se kao nasušna; izvan racionalnog, izvan predviđenog. Ponekad žalim za izgubljenim vremenom, a ponekad mislim da nije moglo drugačije. Ipak, mislim da nije moguće ne ispunjavati sudbinu.”

Kako je nastala zbirka ,,Venac za oca”?
Kad živiš dovoljno dugo da ti se dese mnoge stvari, onda je pisanje proze neminovnost.
Venac je nastao kao senčenje, sakupljanje trenutaka i događaja, dugi niz godina. Sklona sam da verujem da svaka priča ima svog pisca. Da, sve su to već “ispričane” stvari, ali kad sazriš shvatiš da je naš zadatak održavanje priče-pripovedanja, da svako vreme ima svoju boju, miris, strasti; da je pitanje nijansi, i da svaka epoha beleži sebe.
Kad se sve to razjasnilo negde u meni, duboko; shvatila sam da ono što svako od nas radi, na drugačiji način, čini epohu; i da je, slava Bogu, i meni pripao delić tog mozaika. Venac je tako zbirna tačka zemaljskih i netvarnih predela, događaja i doživljaja. Sve te priče, našle su me; ispričala sam ih na način koji su tražile, na koji je bilo neminovno.”
Šta venac za Oca i oca, predstavljaju?
“Traženje smisla, odgovora na pitanja, zalaženje izvan pojavnog, deo su svakog umetničkog traganja. Današnji svet opsednut je materijalnim stvarima, preobilje je zajednički imenitelj novog vremena. Megamarketi-tržni centri, koji niču kao pečurke, ti novi sabirni centri, kao da ispunjavaju sve čovekove želje; strah za sopstveni život i želja za večitom mladošću zaposeli su pojedinca.
Junaci ovih priča iako žive u tom vremenu, tragaju za nečim izvan, i iznad. Potisnuta osećanja, pretaču se u sećanja; isplivavaju tu kao fragmenti zaboravljenog predačkog života i priče, i oni (junaci) u buci sveta, odjednom osećaju težinu i radost bola. Venac je pletivo za zemaljskog oca, i potraga za dubljom vertikalom, za nebeskim Ocem. Prepliću se tu zemno i nebesko, kroz stradanja, kroz tragedije, kroz burnu istoriju podneblja. I sve se upliće, u venac: trnov ili lovorov; i prema tome svako za sebe izvlači sloj pripovedanja, sloj života.”

Vesna Kapor: Smrti nema, samo seoba
Zašto trinaest priča i da li to ima veze sa onim što je prof. Perić naveo u časopisu ,,Braničevo” – trinaest kao broj koji označava smrt?
“Da, bio je interesantan naš razgovor u Kragujevcu, i priča oko brojeva, i oko nekih drugih stvari. Trinaest priča odredio je komedijant slučaj. Prvobitno je bilo dvanaest priča, slučajno, ali, rekla sam, u redu, to je i znak: znak večnosti. A potom, pošto je rukopis prelaman kod dva izdavača, i opet – komedijant slučaj, nije objavljen, u međuvremenu sam napisala još jednu priču, i konačna verzija rukopisa otišla je u SKZ.
Eto, kako obične stvari, slučajne, o kojima čovek i ne misli, dobijaju viša, druga, simbolička značenja. I u tome leži i smisao života i pisanja. Smrt, nikako. Smrti nema, samo seoba. A čitalac, svakako, čita tekst za sebe, određuje mu meru, ulazi u njega na svoj način, prema potrebama svoje duše, istine, uma…”
Kakva je veza između ,,Kosovke devojke’‘ i ,,Čega bi voleo da se sećaš”?
“Kosovski zavet, deo je našeg bića, kako god trenutno to biva tumačeno. O tome su pisali i govorili, mnogo veći od nas, sad. U priči se kroz živote junaka sagledava dubina stradanja, izgubljenost zbog prisilnog pomeranja iz matice života; susreću se tu dva lica jednog naroda, onih kojima je (već sam o tome govorila) realija hipermarket i večita mladost, i oni koji čuvaju i nose, osećaju prizive iz dubine vremena, iz arhaičnog, tradicionalnog.
Kroz priču se, zapravo, naznačuje da Kosovka Devojka i Orlović Pavle, iako izmeštni iz prostora i vremena, žive, preobučeni, i tamo gde se ne sluti.”
Šta je to što Vas nadahnjuje u delima Miloša Crnjanskog?
“Crnjanski je večan; istovremeno moderan i tradicinonalan. Male su reči da se govri o njemu i njegovom delu. Zapravo, za mene, njegov život i delo, jedinstvena su celina, jedinstvena stvar. Živeći pisao je roman. Uvek mu se vraćam. Kao utočištu. Najčešće boravim Kod Hiperborejaca.”
U danima kada nas ništa ne zanima, u vremenu kada (ne)kulturom sebe sahranjujemo, Vi upravo pišete o tradiciji, kulturi, duhovnosti.Kako gledate na sve to?
“Kao što sam već rekla, ima mesta za različita viđenja, stavove i poetiku. Trenutno su svi nabrojani pojmovi navodno preživljeni, zastareli, nepotrebni. Živimo na razmeđi vekova, menjaju se paradigme. Međutim, neke stvari uvek ostaju važne. Čak i kad su potisnute iz javnog prostora.
Žudnja i potreba za pronalaženjem smisla ne može se razrešiti strimovanjem serija, niti preoblikovanjem identiteta, naprotiv iz te dimenzije, čovek se vraća duhovnosti, i porodičnim vrednostima.
Mene je zapalo da budem jedan od tih glasova koje glasno novo vreme pokušava da porekne. Često se nešto odbacuje bez čitanja, unapred se grade stavovi i etiketiraju pisci i knjige. Ponekad to podigne čitanost, a ponekog i ponekad potisne. Vreme je velike buke, često, ni oko čega. Međutim, jasno je, da je sadašnjost uvek pomalo zamagljena, i da pravo iščitavanje epohe dolazi tek kad ona mine.
Konačno, ovo su zapisi o savremenom čoveku i njegovom traganju.”
Da li nam možete nešto više reći o priči ,,Sve je to tek tren”?
“U cikličnom poretku stvari ovog Venca ona je završna pripovest, i uliva se, zapravo u prvu. Kroz nju, fragmentarno, provejava istorija, mešaju se perspektive kazivanja (kao i u ostalim pričama). I ona sama je venac – preplitanje sećanja i sadašnjeg života; minulog i nadolazećeg, a sve to pod iščekivanjem razrešenja sudbine, može se reći glavnog junaka zbirke, Oca. Inače, priče su za mene romani: kroz kratku formu iskažeš ceo život junaka, obujmiš poredak u svetu, dotakneš najveća pitanja. One su esencija proze. A u naslovljenoj priči, esencija i tačka oslonca celog čovekovog univerzuma jeste: kuća, dakle porodica, uprkos i unutrašnjim i vanjskim potresima.”
Za kraj, šta biste poručili mladima koji žele, ali se još nisu odvažili da uđu u svet pisanja?
“Sve to deluje komplikovano, ponekad. Međutim, talenat je božiji dar i čak kad ne želiš, da ga razvijaš, on je uvek tu; ako se ne oproba može ostati kao večita frustracija.
Savet? Ne slediti trendove po svaku cenu; slediti svoj unutrašnji glas. Čitati, mnogo i raznoliko, bez predraduda; sam istraživati različite forme i izraze. I kako bi Crnjanski rekao, svaka knjiga ima svoju sudbinu.”
Intervju vodila – Marija Veselinović. Preuzeto sa tamnivilajet.in.rs
Vesna Kapor autor zbirke priča „Venac za Oca“ u izdanju „Srpske književne zadruge“ rođena je u Nevesinju. Filološki fakultet završila je u Beogradu gde danas živi i radi. Urednik je književnog programa u Studentskom kulturnom centru u Beogradu.
Objavljena dela:
Tri samoće ili mjesto nedovršenih stvari, roman (SKZ, Beograd, 2010, Filip Višnjić, Beograd, 2011)
Po sećanju se hoda kao po mesečini, zbirka priča (Agora, Zrenjanin, 2014, Filip Višnjić, Beograd, 2016)
Kao što i vama želim, kratka proza (Povelja, Kraljevo, 2016)
Venac za oca, zbirka priča (SKZ, Beograd, 2018)
Njene priče su zastupljene u zbirkama:
„Putnik sa dalekog neba“, „Zona bibliona“, „Sa Andrićeve česme“, „Korak ispisan perom“, „Vrt nade“; „Najkraće srpske priče“ i „Priče o Kosovu“.
Proza Vesne Kapor prevedena je na ruski, makedonski i mađarski. Dobitnica je nagrada „Laza Kostić“ ; „Miloš Crnjanski“ ; “Danko Popović” ; „Kondir Kosovke devojke“ na Vidovdanskim svečanostima u Gračanici.
Pročitajte još: