„Kao maloj NIKO MI NIJE DAO ŠANSE DA OPSTANEM, a ja sam PRKOSILA PADU“

Nisam pisala sigurno godinu dana, stid me olovku u srce da pogledam.  U to ime, setih se jednog davnog dana. Imala sam oko 13, 14 godina…. 

Kao sasvim maloj, niko mi nije davao nikakve šanse da opstanem… Ni lekari čak.

Mila Petrović Stanković

Kad već oni nisu hteli, usudila sam se da je ja pružim sebi. Kakva god da je, bedna i bledunjava i suviše slaba da se suprotstavi životu… Ta šansa je bila samo moja. Moja, postala ojačana ljubavlju moje majke, jednog Dušana, Bojane i sadašnje kume, Tijane… I nisam htela nikome da je prepustim, tu šansu sazdanu od želje da živim i volim sa njima, pod istim nebom. Čak i da su nam se putevi razišli, oni bi bili deo duše i života.

 Život je krenuo da mi se dešava svaki put kad bih bukvalno razbijala kolena, do kostiju. Majka, ta divna žena, bi se tada uspaničila i pitala: „Ne razumem zašto se smeješ, dođi da ti očistim ranu. Kako se to desilo?“ Uvek, ali uvek bi delovala uplašeno. Oči su joj govorile svakog dana kad bih pala, ili došla iz škole tužna, ležala po bolnicama bezmalo skoro ceo život: „Kad bi svi tvoji bolovi bili moji… Ja bih bila srećna, samo da tebe ne boli.“

Mila pre tri godine na diskusiji o položaju osoba sa invaliditetom, FB arhiva

Nikada mi to nije rekla, ali oči su joj ispričale i više nego što je ikada htela, i više nego što ona misli. Tako da sam se trudila, kada sam porasla, da vešto sakrijem i odglumim da taj dan nisam pala ili da je sve u školi prošlo dobro… Nisam želela da pati. Dovoljno je propatila. Želela sam da se smeje, jer ima najdivniji osmeh na svetu… A retko sam viđala taj osmeh. E sad, to što sam vrlo često bila baksuz pa sa sve padom pocepala i farmerke… To nisam mogla da sakrijem…. Da sam umela da šijem, sigurno bih uspela.  Samo što mi to tada nije palo na pamet…

Kada imate ljubav, ona je snaga. Životu hvala, oko sebe sam imala mnogo ljubavi. I sada je imam. Osećala sam se najjačom na svetu, zato što su me oni voleli i verovali. Majka, kuma, Bojana i Dušan… Još kao maloj govorili su mi lekari da neću moći da hodam, da funkcionišem…

Bilo je i ljudi koji su govorili da neću moći jednom da postanem majka, ili da neću moći da rodim zdravo dete… Sa svakim njihovim „nećeš moći“, puta 2 je bilo moje: „e baš hoću.“

Tako sam punih 20 godina provela po bolnicama. Ni od koga nisam tražila pomoć. Želela sam da ih osetim uz mene, moje drage ljude. Ništa mi više nije ni trebalo. Sa 13 ili 14 godina… Na jednoj strunjači doživela sam pad. Hiljadu i neki po redu, a prvi u psihičkom smislu. Što bi rekli: skrenula sa uma. Ali na kratko. Neko bi pomislio da sam suviše bila mala da bih znala značenje reči „skrenuti sa uma.“ Kako to uopšte, pobogu, malo dete može da se slomi i raspukne se u komade? Ali, dobro sam poznavala značenje tih reči.

Mislim da grešimo kada mislimo da deca nemaju briga ni muka, dok su deca. Zapravo bi to i trebalo tako da bude, da uživamo dok smo mali… Ali, kako ko i kako kome. Mogla bih da se pohvalim da sam tokom detinjstva naučila da se sastavljam i raspadam u tišini, da me moji roditelji ne čuju. Niti iko drugi, jer nečija bol je samo njegova, dok njegova sreća… Nek se deli sa drugima i neka tebi dragi budu dobro. Ti ćeš se vratiti u normalu kako-tako. Jer nemaš izbora. Moraš opstati.

Prkos padu me je držala

Rekla sam, (po prvi put, nekome na glas), doktoru, profesoru Dušanu: „Ja ne mogu više, jako boli. Pustite me.“ Izrekla sam tu rečenicu sa mnogo besa, pomešanog sa suzama. Nikada me takvu nije video. Bila sam ljuta jer sam nakon nekoliko sekundi pala, a padove sam mrzela najviše. Padove u svakom smislu. Ta reč nije mogla da se zamisli u mojoj glavi. Zbog toga što nisam mogla da je zamislim sam i preživela. Prkos padu me je držala. Bar tako mislim. Sve mogu, ali na kolena nikada. Sve ću, ali kukati nikada nisam želela.

Tada mi se otelo, pa mu rekoh da boli… A on, nikad neću zaboraviti: „Izdrži, kroz par godina ćeš shvatiti zašto si morala da izdržiš…“ I shvatila sam… Zbog srca koje je devet meseci živelo u meni. Nakon dve godine od te rečenice, on je otišao tamo gore, na neko bolje mesto. Meni se život i dalje aktivno dešavao. Nikad i nije bio pasivan. Iako sam želela da posle njegovog odlaska stanem (stadoh na 8 dana)…

 Još uvek sam disala i držala se za ljubav mojih dragih,tj. oni su držali mene. Dođoše na svu ovu dobrotu oko mene što je kružila… Još jedan Miša, Mile, pa Vesna, Tanja, Nevena, Anica, razredna, Beka, Milica, Maja, Željko, Dragana… Potpuno nepoznati ljudi. Pomogli su mi, svojom dobrotom i ljubavlju… Izlečili me zagrljajem. Tako da sam bila duplo jača. Na maturi je bilo poželjno biti nasmejan, pogotovo da me neko ne pita šta mi je. Jer bih se opet raspala. Mnogo je snage potrebno da bi rekao kako ti nije ništa… A vrištiš u sebi. Ruku na srce, razredna mi je bila poprilično emotivna žena, a na neku foru je uvek mogla da me pročita… Nisam želela da se rastuži. Bilo mi je svašta.

 Majka mi se borila za život, koliko i otac u to vreme. Pogađala me nepravda, neiskrenost. Odlučim se na fakultet… Jako. Silno ga hoću. Pada prijemni, padam i ja. Zbog svega. Zove me Tanja i pita da li sam mnogo tužna. To mi je dalo snagu da dođem do kuće i legnem u krevet… Nemajući snage da živim jer mi se sve vrtelo u krug. Plakala sam jedno desetak dana sama od sebe, same mi suze kretale… A trebalo je da ustanem iz prašine i ponovo pokušam da se spremim za prijemni.

Za iduću godinu knjigu nisam pomerala sa stola. Nakupilo se i na njoj prašine koliko i na meni. Prošlo je dva meseca od toga kako mi je krevet jedina destinacija… Jedno jutro, uđem na fejs… I vidim Vesnin status: „Snove treba ostvariti, a ne pričati o njima.“ Skontah se ja…. U fazonu „viđi mene… Ja samo pričam kako neću odustati, a to radim, odustajem… Samo pričam kako ću uspeti taj faks, a ne radim ništa povodom toga… Ajde bre, lenčariš tu dva meseca… Ne jedi ono što se ne jede i pokreni se…“ I tako, ko iz puške ustala i šest meseci 24/7 samo učila… Majka mi je mnogo puta napomenula da je ubeđena, da ću skrenuti od tolikog buljenja u knjigu… Jer me samo vidi kad dođem na doručak, i eventualno kad mi skuva kafu. Mislim se, mama, ne može se poludeti dva puta… Što se toga tiče nemam čega da se plašim.

 I Vesni se neizmerno radujem, glumica je. Neizmerno se radujem njenim predstavama jer takođe, plene ljubavlju, dušom… Jednostavno se oseti da je ljubav prema glumi… Mnogo silna. Tako, upisah fakultet… Upoznala divne kolege, divne profesore, od toga jednu profesorku sa kojom bih mogla satima da pričam o sociološkim temama, razmenim stavove, i slušam anegdote.. Uz koju uvek naučim nešto novo i neizmerno se obradujem kada se nasmeje. Jer zaista pleni svojim sjajem i dobrotom koju sam joj videla u očima. Srela svog muža viteza i postala majka…. Najponosnija na svetu. I supruga i majka, i student. Postoji i jedna Mina, žena koja iz dobre volje i ljubavi pomaže sa svojom ekipom ljudima kojima je pomoć najpotrebnija. Na čudan način je sretoh i tako mi divan osećaj toplote prošao kroz srce.

Nikada ne odustajte od sebe. Život je ono što vam se dešava, dok pravite planove za život. Malo nas nokautira… Malo mi njega, malo nas pokosi…

Ali mu i mi vratimo. Ali je najbitnije da šta god da se desi, ostanete na nogama… Kad najviše ne možeš tada najviše i moraš. Mnogo njih ima koji ne dišu više. Imate priliku da pogledate u nebo… Mnogi je više nemaju… Mnogi se bore da ostanu ovde dole… Pored svog bola. Ostanite dobro, jer ko zna zašto i zbog kakve divote sve to izdržavate… Sve se to negde zapisuje. Nebo sve pamti. Možda će, to što vi postojite nekom značiti sve.

Piše Mila Petrović Stanković

Pročitajte još:

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian