Ljubomir Mićić je student šeste, završne godine Stomatološkog fakulteta u Beogradu, veliki entuzijasta, humanista koji je gotovo mesec dana boravio u dalekom Mozambiku u Africi, učestvujući i predvodeći veliki volonterski projekat ispred “Svetske asocijacije studenata stomatologije” (IADS).

Cilj ove, za naše područje nesvakidašnje humanitarne misije, bio je edukovati decu u Mozambiku o oralnoj higijeni, o regulisanju navika u ishrani i sprovesti odgovarajući tretman po zadobijenom poverenju dece uz potpis i saglasnot roditelja.
Misija je obuhvatila tri geografske lokacije: Maputo, Matola i Matola Rio. Za vreme svog boravka tamo, Ljubomir je posetio dve osnovne škole (Djuba i Luz e Vida), dva sirotišta za decu bez roditeljskog staranja i sigurnu kuću za decu žrtve nasilja i trgovine decom. Projekat je obuhvatio decu uzrasta od 5-15 godina, a broj onih kojima je Ljubomir, zajedno sa svojim kolegama takođe studentima stomatologije iz Slovačke, Sudana, Njemačke, Izraela, nesebično pomagao dostigao je dve hiljade.
Kako je izgledalo obući mantil humanosti i krenuti put Mozambika, za “Portal mladi” govori Ljubomir Mićić.
Pre svega, beskrajne čestitke na odvažnosti i odluci da pomogneš onima kojima je pomoć najpotrebnija. Kako je izgedalo odlučiti se na tako dalek put?
Sve je počelo tako što sam dobio informacije o ovom projektu, koji je ujedno prvi ovog tipa organizovan od strane IADS- a koja postoji od 1953. godine i okuplja preko 200 000 studenata stomatologije iz celog sveta, od eminentnih stručnjaka iz oblasti stomatologije na godišnjem sastanku ove asocijacije u februaru u Bratislavi. Na ličnu preporuku dr Migela Stanleya (privatni stomatolog fudbalera Cristiana Ronalda) i dr Darrena Weisa (direktor projekta u Mozambiku), koji su mi objasnili značaj ovog projekta, aplicirao sam i dobio priliku da vodim tim od 5 studenata iz celog sveta.

Većina nas negde duboko u sebi ima strah od nepoznatog. Da li si se i ti suočio sa tim i šta je bila motivacija da strah ipak ne prevlada?
Straha nije bilo, nisam razmišljao o tome. Motivacija je bila želja da se pomogne ljudima u ovoj siromašnoj zemlji i volja za napretkom i sticanjem novih znanja i iskustava. Inicijalna kapisla bili su statistički podaci iz 2007. god (WHO), koji kažu da je u Mozambiku prisutan 1 stomatolog na 135 000 stanovnika. Prema nezvaničnim podacima iz 2016. koje sam dobio od nadležnih institucija, situacija je nešto bolja, ali i dalje alarmantna (1:105 000).
Ako znamo da gotovo polovina stanovništva u Mozambiku živi ispod granice siromaštva, kako izgleda jedan njihov prosečan dan? Koliko se razlikuje od onoga na šta smo mi navikli?
Mnogo se razlikuje. Životni uslovi su nezamislivi za većinu ljudi na našem podneblju. Osnovni životni uslovi kao što su voda, električna energija, hrana… ono o čemu većina nas i ne razmišlja, za ljude i decu u Mozambiku su jedina životna briga. Primera radi, nemaju ni mobilne telefone i moje pravljenje selfija sa njima je bila prava atrakcija i izazivalo je oduševljenje. Veoma su siromašna sredina, ali ipak sa dosta sreće. Njihova deca se igraju međusobno, svi zajedno, trče, skaču, pevaju, plešu, igaju. Kultura je specifična, zanimljiva činjenica je da su žene stub kuće, rade sve teške poslove u kući, brinu o deci, dok muškarci vreme provode u lokalnim barovima. Vrlo retko se može videti skladan par kako šeta ulicama, uglavnom su to grupe samo muškaraca ili žene i deca.
Ekonomska situacija je stvarno loša, zaista žive sa 1 dolarom dnevno. Najniža plata je oko 2000, 3000 metikala to je oko 40-50 dolara.

Tamo si proveo gotovo mesec dana. Kako su izgledali tvoji dani?
Jedan dan u Mozambiku počinje u 5, pola 6 ujutro. Doručak i pokret jer škola počinje već od 7. Problem je što moramo da krenemo u 6 jer je saobraćaj izuzetno gust i sam podatak da nam treba 45,50 min da pređemo 10km dovoljno govori. Putevi su u lošem stanju. Edukacija i program u školi obično traju do 4, 5h poslepodne. Nakon toga se vraćamo u bazu, ručak,odmor, priprema za naredni dan, sumiranje utisaka. Obično svako od nas jedno veče priprema neku večeru i priča lepe stvari o zemlji iz koje dolazi i na taj način pokušava da je predstavi u što boljem svetlu.
Znaju li ljudi iz Mozambika odakle si ti to došao, imaju li predstavu gde je ta daleka Srbija? Kako su te mališani prihvatili?
Ljudi iz Mozambika nemaju uopšte predstavu gde je Srbija, ali posle ove posete jedan broj njih je saznao, neki čak i izrazili želju da posete našu zemlju. Mališani su nas zaista lepo prihvatili. Svaki susret sa njima je upečatljiv, poseban na svoj nacin, čak su i deca iz sirotišta napravila iznenađenje za nas. Na samom ulazu sačekali su nas sa cvećem i natpisima na engleskom za svakog ponaosob – dobrodošao i naša imena. Posle su nam pripremili program tradicionalnih igara i plesova koje smo i mi posle pokušali da reprodukujemo.
Primetna je i neupitna ljubav koja stoji iza tvog poziva i svega onoga što radiš. Da li si mogao da zamisliš sebe na humanitarnoj misiji u Mozambiku kada si tek počeo da studiriraš?
Iskren da budem, nisam. Mogao sam da zamislim sebe u nekim drugim humanitarnim aktivnostima, ali toliko daleko nisam pretpostavljao da cu ići.
Na koji način si obezbedio sredstva za jedan ovakav, svakako poštovanja vredan, poduhvat?
Većinu sredstava za učešće na međunarodnim događajima obezbeđujem uz pomoć roditelja ili studentskih stipendija. Nadam da će se za buduće projekte pojaviti ljudi koji će razumeti moju ideju i pomoći u skladu sa svojim mogućnostima.

I za kraj, šta je to što su te naučili afrički mališani, a što možda nisi učio iz knjiga na fakultetu?
Mnogo toga. Veliki utisak na mene je ostavila njihova iskrena emocija i zahvalnost. Takođe njihova vera i nada za boljim životom, bez obzira na uslove u kojima se nalaze. Kad ste suočeni sa takvim načinom života po povratku u svakodnevnicu počnete da gledate drugim očima na život. Iz ovog iskustva sam naučio da uvek može još i uvek treba ići napred, usavršavati se, boriti se iz dana u dan koračati ka vrhu.
Lepo je znati da među nama ima ovakvih ljudi nesebičnih, punog srca i još lepše kada mladi imaju priliku da uče od mladih, a i oni nešto stariji, što da ne.
Izvor : Portal mladi