fbpx

„Lako je slaviti tuđe živote, teško je vječnim učiniti svoj“- Miladin Trišić, mladi pisac iz Republike Srpske

Miladin Trišić je  mladi pisac, novinar i bloger. Rođen je 1995. godine u Ljuboviji. Živi u Bratuncu, Republici Srpskoj. Dobitnik je velikog broja nagrada, priznanja i pohvala za svoj književni rad, od kojih je najvažnija ona za najboljeg mladog pisca u BiH, iz 2008. godine. Bavio se takođe i novinarskim poslom, kao radijski voditelj i novinarski urednik.

U 2016.  godini je izdao prvu knjigu pod nazivom “Vjetrovi sudbine”. Druga, “LJubav na papiru”, objavljena je u koautorskom izdanju „Kazaljke života“, kao nagrada za Miladinovu najbolju kratku priču konkursa izdavačke kuće „Prom produkcija“ iz Beograda, na čijem je sajmu takođe i promovisana, a sa njom i Miladin kao mladi pisac. Trišić je takođe autor i drame „Tri sestre Sarajeva“ koja je nedavno objavljena na sajtu novinara i urednika Peđe Kovačevića, a takođe ima i napisan roman „Tajna višegradske ćuprije“.

Razgovarali smo sa njim o počecima vezanim za književno stvaralaštvo, o njegovim knjigama i budućim planovima.


1. Za početak, kaži mi nešto ukratko o sebi?

Za početak, pozdrav za sve Vaše čitaoce, ali i urednike, te ujedno i hvala na zainteresovanosti za moj rad i književno stvaralaštvo, sa jedne strane. Sa druge pak, moram priznati da ukratko ili u samo par riječi sebe nikad nisam mogao da opišem, a posebno otkako sam se posvetio pisanju, pa nešto više o sebi mogu reći jedino u par rečenica.

Pa neka bude da sam neko ko je bivši prijatelj loših ljudi i budući pisac, nadam se, dobrih priča.

O sadašnjosti uglavnom nemam mnogo toga da kažem, jer se ona kao i kod većine ljudi svodi na povremeno podsjećanje na prošlost koju ne možemo promijeniti i razmišljanja o budućnosti koju želimo graditi po svom ukusu, pa makar taj ukus bio pomiješan sa čašom meda, ali čašom žuči, kako je to parafrazno najbolje opisao naše veliki NJegoš. Naravno, za sve one kojima se prvi put predstavljam, zovem se Miladin Trišić, pa osim vrline da u ljudima uvijek vidim samo dobro, za najveću manu smatram to što često zaboravljam na sebe, kao, evo i sada, da sam zaboravio da prvo spomenem moje ime.

Izvor: RTRS

2. Od kada se baviš pisanjem?

Pisanjem se bavim još od osnovne škole, tačnije prve pjesme su mi objavljene 2008. godine, u tadašnjem školskom zborniku učeničkih radova pod nazivom „Snohvatice“. Imao sam u to vrijeme, kako to danas moji prijatelji često u pošalici nazivaju, govornu manu zvanu „dug jezik“, ali i sreću da taj moj „jezički dar“ da katkad u našim školskim polemisanjima nadgovorim i samu nastavnicu srpskog jezika, ona sama to prepozna te usmjeri njegovo ispoljavanje kroz ljepotu pisane riječi.

Prvi, malo humoresknim tonom nazvani „rani radovi“, bili su moji prepričani sastavi televizijskih melodrama, jako popularnih u to vrijeme, a koje sam ja prilagođavao našem jeziku i podneblju. Zatim su uslijedile i prve pjesme nastale po uglede na one koje su nekada objavljivane u raznim časopisima i novinskim izdanjima, te je istim putem nastavila i moja poezija, kako u časopisima, tako vrlo brzo i u brojnjim zbornicima i književnim izdanjima. Na kraju, 2015. godine, sa prvim radnim danima kao novinar „Avaz grupacije“ u Sarajevu, a po nagovoru glavne urednice časopisa, čiji sam bio stručni saradnik, sve te moje pjesme, kratke priče i novele, prikupljam narednih godinu dana i 2016. objavljujem u svojoj prvoj knjizi „Vjetrovi sudbine“.

Naredne godine, u pauzama pripreme ispita iz Ruskog realizma, pored analize Čehovljevih drama, odlučujem da napišem i sopstvenu verziju jedne od njih, prilagođenu, ponovo našem mentalitetu i podneblju. Tako nastaju „Tri sestre Sarajeva“ koje 2017. godine prvi put objavljujem na internetu, a ove godine očekujem i štampu prvih pisanih izdanja. Zatim 2018. godine objavljujem i prvi roman „Tajna višegradske ćuprije“, koji je te godine bio i učesnik prestižnog konkursa „Zlatna sova“ za najbolji roman, kao i konkursa hrvatske Nove TV za njihovu novu televizijsku seriju. Istovremeno sa romanom te godine je objavljena i moja prva zbirka pjesama pod nazivom „LJubav na papiru“. Prošle 2019. godine je objavljen prvi primjerak monografije o mom gradu pod nazivom „Bratunac u slikama i vremenu“, dok sam početkom ove godine završio pisanje novog romana „Prinecza na zrnu praška“, čija prva izdanja su trebala biti gotova tokom proljeća, ali zbog pojave virusa štampa je odgođena za sredinu ljeta. Na kraju, kao što sam i rekao na početku, ništa ukratko.

3. Na šta si najviše ponosan?

Pošto pretpostavljam da se ovo pitanje odnosi na kontekst mog književnog stvaralaštva, svakako sam ponosan na moj prvi roman, ali isto tako sa pritajenom dozom nadanja još više vjerujem u uspjeh ovog novog, jer kako kaže ona čuvena izreka: „Pisac se dokazuje tek drugim romanom, prvi može da napiše svako“. Ponosan sam takođe i što sam imao tu sreću da tokom studentskih dana i studija ruskog i srpskog jezika i književnosti, ali i privatno, proputujem veći dio Evrope, od Rusije na samom sjeveru, preko Ukrajine, Poljske, Bjelorusije, Mađarske, Austrije, Slovačke, Italije, Češke, Slovenije, pa sve do Malte na samom jugu. Sva ta putovanja su mi donijela, a i svakodnevno mi donose neiscrpnu inspiracaju za moj pisani rad, a ujedno sa tim i nagrada da je moj rad, tačnije jedna od pjesama nastalih u Moskvi, uvrštena u zbornik radova mladih pisaca u izdanju „Udruženja književnika Srbije“. Na kraju, svakako sam ponosan i što mi svakodnevno pišu i javljaju se brojne generacije novih učenika sa molbama oko savjeta za njihove domaće zadatke i pismene radove, iako sam ne radim u školstvu i prosvjeti, ali i svakako najponosniji, što često u tim radovima i sam završim kao osoba koja njih inspiriše i u kome vide uzora.


Miladin Trišić: Čekaj me bar ti

Čekaj me, jer vratiću se jednog dana,
čekaj me, pa i kad
ne budemo mladi,
kao što smo sada.
Čekaj me, znam,
proći će mnogo dana,
ali čekaj me,
ne daj da ti
umre nada.
Čekaj me, jer vratiću
se jednom, kad sve
prođe, čekaj me,
doći ću, kad ti
niko drugi ne dođe.
Čekaj me, jer vratiću
se jednom, pa čak i
ako nas napuste dragi
ljudi svi, čekaj me,
čekaj me bar ti.


4. Kakvi su ti planovi za budućnost ?

Kao što sam već rekao, pojava virusa i pandemije je odložila štampu novog romana, ali već do kraja ove godine planiram objavljivanje kako novog romana, tako i novih primjeraka svih mojih dosadašnjih knjiga. Ujedno planiram da ih tako sve, kao u nekoj formi prvih sabranih djela, ukinježene i zavedene sačuvam od zaborava, kako u svim narodnim i matičnim bibliotekama širom zemlje i regiona, tako i, nadam se, na policama mojih čitalaca koji ih sa nestrpljenjem očekuju.

Izvor: rtvbn

Miladin Trišić: Besmrtna pjesma

Kad se jednom ugase sva
svjetla pozornice života,
neka tišinu smrti
pobijedi pjesma ova.
Kad se spusti zavjesa
prolaznosti, neka iza
nje ožive slike
djetinjstva i mladosti.
Kad nam publika dodijeli
aplauz posljednji,
tad duša kreće sa
tijelom da se dijeli.
Ali, neka te ni to ne
brine, jer tišinu smrti
pobijediće, ove besmrtne
pjesme, glasne rime.


Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian
sr_RSSerbian