Politički kraj Mila Đukanovića?

I dok se u prethodnom periodu veliki dio svijeta ujedinio u porukama solidarnosti i podrške borbi protiv rasizma i policijske brutalnosti u Sjedinjenim Američkim Državama, nedaleko od nas, tortura režimske policije i političko nasilje nad sopstvenim građanima, postali su svakodnevnica. Vrhunac represije, odigrava se u Budvi, gdje policija  već danima maltretira građane, hapsi, prebija, uznemirava.

Autor: Đorđe Ristić, politikolog za Zvornikdanas.com


Polako postaje jasno da su ovo poslednji trzaji „umirućeg“ režima, koji već nekoliko decenija kontinuirano krši elementarna ljudska prava.  Nova crnogorska nacija još uvijek je suštinski u procesu formiranja i oblikovanja, procesu koji je otpočeo Milovan Đilas, a Milo Đukanović planira da zaokruži. I to uopšte nije problematičnno, svako ima pravo da se deklariše kako želi.

Međutim, itekako je sporno stvaranje sopstvenog identiteta na temeljima negacije drugog, koji je takođe jako zastupljen u Crnoj Gori.

Ovo je možda i najbolje objasnio politikolog  religije Mihajlo Karna: „Metamorfoza crnogorskog identiteta u zadnjih 20 godina, tj. nedostatak sopstvenog, posebnog, i kontinuirano potiskivanje srpskog u njihovoj kulturi, stvorila je u njima samima mržnju. Kidajući veze sa svojim srpskim korijenima, prihvataju da lutaju bez usmjerenja, do konačnog oblikovanja sopstvene posebnosti. Želeći da pokažu da nemaju nikakve veze sa Srbima, odlaze u drugu krajnost i postaju neprijatelji“. Iz tih razloga je zasmetala državna zajednica, pismo, zastava, i konačno Crkva.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je u usvojen u crnogorskoj skupštini prije nekoliko mjeseci, suštinski legalizuje oduzimanje imovine SPC tj. Mitropolije crnogorsko-primorske i razlozi njegovog donošenja jesu dvojaki. Prvi je razračunavanje sa SPC i slabljenje mitropolije, a drugi „preuzimanje“  parcela na ekskluzivnim lokacijama širom Crne Gore, a koje su u vlasništvu crkve.

Međutim, u svoj kombinatorici, previđena je jedna stvar. Uticaj crkve. I tako je počeo pad klijentelističkog režima.

Kako će se ponašati međunarodna zajednica?

Jedan dio zemalja međunarodne zajednice koji je stajao uz Đukanovića tokom njegove vladavine, uglavnom se za sad vodi politikom ili mlakih osuda nasilja ili „zabijanja glave u pijesak“. Međutim, očigledno je da nema ni aktivne podrške režimu, šta više, djeluje da ga svjesno puštaju „niz vodu“.

Svrha njegove vladavine, koja se ogledala u završetku procesa razgradnje nekadašnje Jugoslavije, otklona od ruskog uticaja, te konačnog uvođenja Crne Gore u NATO, ispunjena je, te se on od korisnog piona pretvara u kamen u cipeli. jer je, sa druge strane, tokom vremena zemlja sve više poprimila odlike policijske države, na čelu sa jednom vrstom izrazite autoritarne ličnosti, koja vlada uz pomoć kako represivnog policijskog aparata, te lojalnih privilegovanih službenika, tako i kroz upravljanje kriminalnim strukturama.

Teško je za očekivati da zapadne zemlje, sve odreda liberalne demokratije, i dalje tolerišu postojanje ovog hibridnog režima, obzirom da im više  nije od koristi. Sa druge strane, jasno je da ne može računati ni na podršku Rusije.

Šta dalje?

Parlamentarni i lokalni izbori u Crnoj Gori, raspisani su za 30. avgust ove godine. I izvijesno je da opozicione partije imaju dovoljnu podršku naroda bilo da se odluče za zajednički nastup, ili za nastupanje u odvojenim kolonoma.

Sigurno je i da će DPS pokušati na sve načine da lažira rezultate i opstruiše izborni proces, jedino pitanje je da li će im se dozvoliti da to prođe? Iskreno smatram da neće. Za očekivati je dakle da dođe do promjene vlasti te da buduća skupštinska većina nakon izbora formira novu vladu, bez DPS i satelita, kao i da skupština  donese odluku o razrješenju predsjednika Crne Gore.

Podrazumijeva se i ukidanje spornog zakona o slobodi vjeroispovijesti. Naravno, proces promjena potrebno je pokrenuti u svim sferama društa. Neophodna je reforma policije i utvrđivanje lanca odgovornosti za represiju nad građanima.

Isto tako, nužno je izvršiti lustraciju svih funkcionera, koji su tokom godina učestvovali u procesu donošenja nedemokratskih odluka, kriminalizaciji zemlje, i sprovođenja nasilja nad građanima. Obzirom da je zemlja pristupila NATO alijansi, i sebe dovela u zavisnu poziciju, ne treba očekivati neke velike promjene u sprovođenju spoljne politike, osim u smijeru popravljanja odnosa sa Srbijom, ali lično sumnjam da će to ići u pravcu povlačenja priznavanja nezavisnosti tzv. Kosova*, nego prije u poboljšanju položaja Srba u Crnoj Gori i poštovanje njegovih elementarnih prava.

Obzirom da je veći dio opozicije „naslonjen“ na Rusiju, za očekivati je da se prilikom procesa promjena kao lider isprofiliše Aleksa Bečić iz Demokratske Crne Gore, koji je proevropski orijentisan i uklapa se u profil prihvatljivog kandidata za zapadni dio međunarodne zajednice.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian