fbpx

LJUBAV JE POBJEDILA OLUJU!

-Uđi, sinko!

Tiho reče starica mladom, golobradom vojniku na vratima. Prvi jutarnji zraci su jedva otrkivali njenu siluetu u uglu sobe. Klečala je pred kućnom ikonom i šapatom se molila. Mladić u crnoj uniformi je zatečeno gledao nesvakidašnji prizor i nemo stajao na pragu.

Na astalu je gorjela slavska svijeća, pokraj nje je stajala slavska pogača na koju se naslanjala flaša domaćeg, crnog vina. Na ivicu stola je bilo položeno žito.

Baka ponovo prekinu molitvu i oglasi se:

-Praštaj mi dijete što te ne dočekah na vratima, ali evo već satima divanim sa svetim Ilijom, zahvaljujem mu se što je vavjek ovu kuću štitio i molim ga da i sada spase moje najmilije.

Kako je to govorila ni u jednom trenutku se nije okrenula ka vojniku, nego se neprestano krstili i klanjala pred ikonom.

-Sine, danas ova kuća slavi!
-Sinoć mi se dolje u Kninu rodila unučica. Prvo dijete mog jedinog sina.
-Niko nema sretniji od mene!
-Ne proviruj, nećeš je naći u koljevci!
-Tek što će poći prema svojoj kući, a kiša granata je okrenu na drugu stranu, vele u nekakvu koloni na put u nepoznato.
-Voljela bih da sam je barem vidjela, uzela u naručje, šta da radiš kad je takva sudbina.
-Nek se ona nama rodila!
Sinko, znam ja da si ti došao drugim poslom, ali te molim uđi! Pod ovom gredom uvjek su se putnici namjernici valjano dočekivali, a ti i tvoj mitraljez ste mi danas prvi gosti.
-Gosti su gosti, pa makar i sa puškom u ruci.
-Đe se rađalo, tu se i pucalo!

Mladić je zbunjenog lica oprezno zakoračio prema stolu, sve vreme se osvrćući svuda po prostoriji u strahu da odnekud ne prijeti opasnost. Starica se blago nasmija.

-Ne straši se, dijete! Nikog ovdje sem ovog starčeta nema i hvala Bogu da je tako! A kolona je bilo i biće!

Dim koji je kuljao iz okolnih kuća za trenutak prekinu bakine misli.

-Vjerujem i nadam se da će ova kolona voditi u život sve one koji nikoše pokraj ovog ognjišta, ali i svu čeljad čije ste cjele kuće pretvorili u ognjište.
-Sinko moj, javi se svojim saborcima, da i tebe sa mnom ovdje ne zapale.
-Uzalud palite!

-Vazda su se ljudi iz ovog kraja selili, pa vraćali, tako će i potomke onih koje vi danas ćerate ponovo vratiti nešto u ove vrleti. Vjerovatno će mnogi i zaboraviti da su tu od vajkada. Bježaće od nečeg drugog, nanovo će graditi i stvarati misleći da su došli u nepoznato, a u stvari vratiće se na ono svoje, praiskonsko. Čudan je usud kletog kamenjara.
-Iz ovog sela su se formirale razne kolone. Baš na ovaj dan, ne tako davno jedna je vodila u nepovrat.

Vojnik najzad sede za sto kao hipnotisan, zaboravivši gde je došao i zašto, odloži pušku i zagleda se u ikonu na stolu.

-Popij slobodno čašu vina, tebi sam je namjenila!
-Danas je i slava ovog doma, mladiću.
-Vidiš li tu ikonu na stolu? To je ikona Blage Marije, a ona i najveće nevolje zna da ublaži.
-U sred onog rata upadoše nekoliko crnokošuljaša u selo i povedoše na streljanje sve muške glave koje zatekoše. Neki se ne obuzdaše u svojoj mržnji, pa pustiše krv ženama i djeci nedužnoj. Moj pokojni muž se ljuljao u toj koljevci pokraj tebe. Bio je star nekoliko dana.
-Dva čovjeka su ušla pod isiti krov, samo jedan je kao čovjek ispod njega izašao.
-Prvi mu je odveo sve što je stajalo na dve noge, kako bi ih lično streljao u avliji iza kuće, a drugom je naredio da probode dijete bajonetom.
-Ostadoše sami u kući čovjek, djete i ikona svetog Ilije na zidu. U trenutku dok je uzimao kamu pogledao je netremice svetog Iliju u oči, a iz očiju sinu starhovit bljesak, oglasi se grom i poče strašna oluja. Pokraj ikone se pojavi Blaga Marija današnja, a njemu zadrhta ruka, ispade nož iz šake,
dok su iz očiju lili potoci suza.
-Oluja u duši, oluja u polju.
-Sakrio je dete, pustio malo svoje krvi po postelji slagavši da je bebu bacio u obližnje šimpražje. Dete su kasnije našli, oni koji su se na vreme povukli i odgajili ga u poštenog čovjeka.
-E, zato ti se ja moj sinko veselim što je ta koljevka i danas prazna. I ne bojim se ljudskog nevrjemena.

Bljesci i Oluje prpadaju svetom Iliji, a ne nama ljudima, ma na čijoj strani bili.

Nema ovdje sreće ni za vas, ni za nas dok god temelje zalivamo krvlju, dok god zemlju oremo na nedužnim kostima.
-Ko zna odakle si ti sinko došao, verovatno nikada nisi ni prošao kroz ovo selo, a oslobađaš ga!?
-Od koga? Od onih što vjekovima žive u njemu?
-Za koga? Za onoga što ne zna ni da je postojalo?
-E, moj sine ti ćeš danas likovati, neki od vas će paliti, poneki ubijati, a sutra, sutra ćeš ostaviti i na zemlji i na duši svojoj vječitu pustoš i grijeh.
-Ne valja vam računica, djeco! Ni vama, ni bilo kome od moga roda koji je prema vama počinio zlo, ili koji bi se zlom zlu ne daj Bože svetio.

-Mi smo ti, sinko, poput dva kamena od istog sastava, istih osobina i nijansi što se vjekovima u ime iste planine ubijamo. Ne shvatajuć` da je vrh Planine (Bog) isti i kada stradamo i kada u njeno ime zulumčimo, ali da kamen koji se sori niz liticu više nikada biti isti neće. Mi smo deo nje, a ona je deo nas, a zbog odrona naših će na kraju ostati gola i pusta. Više svaki ovaj grumen zemlje pripada ćudljivom kurjaku nego bilo kome od grešnika.

-Većina tih koje u mržnji gonite će sačuvati tijela u koloni, ali u koloni koju još vaši preci nižu, rjetko koja će duša pronaći mir. I kada ih išćerate sve do jednog, kako ćete sami sa sobom? Gnušaćete se onda sami sebe što protjeraste one sa kojima ste se mogli još vjekovima tako slatko mrzeti.
Nek je i pustinja, al` nek je bez zla!

Jedino će jednog dana na ovaj prag doći moja Milica,
ona ista djevojčica što ste je poslije jednog dana života izgnali. Počupaće korov sa ognjišta, rastjeraće crne lešinare sa lastavice i zapaliti svijeću svojoj baki.

-Za ruku će je držati njen čovjek, isto ono dijete iz kolone, koje će sudbonosno sresti i zavoleti u bjelom svijetu.

U naručju će držati malenog Iliju, dječačića kojeg će roditi uoči Ilindana, okrenuće se skupa ka svetoj Dinari i svo troje će uzviknuti: „Ljubav je pobjedila Oluju!“.

Milan od Dinare

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian
sr_RSSerbian