Uslijed sveukupne političke situaciji u Srbiji, koju karakteriše duboka podijeljenost i sve veći sukob između vladajuće koalicije i opozicionih partija, većina informacija i vijesti kreira se uglavnom na osnovu partijskog svrstavanja, stoga, sporazum koji je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić potpisao u SAD, predmet je ili teških napada sa jedne ili hvalospijeva, sa druge strane. Za simpatizere opozicije sve što bi bilo ko iz vlasti potpisao po automatizmu je loše, bez obzira na stvarnu vrijednost, dok je za simpatizere vlasti sa druge strane po automatizmu dobro.
Kao što jedne prilike napisa moj prijatelj Uroš, takođe politikolog:“Najteže je onima u sredini“. Stoga ću se u narednim rečenicama potruditi da maksimalno razdvojim samu vrijednost sporazuma od dnevno političkih igrarija.
Apsolutni dobitnici ovog sporazuma jesu Benjamin Netanjahu i Donald Tramp. Prvi zbog toga što je u periodu kada se susreće sa protestima u zemlji i aferama vezanim za korupciju, izvojevao (preko SAD) da Kosovo* prizna Izrael i otvori ambasadu u Jerusalimu, a Srbija da premjesti ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim, a drugi (Tramp) osim što je pokazao EU birokratiji „ko je gazda“ dodatno ojačao svoje pozicije pred nastupajuće izbore, a posebno uspio da podiđe izraelskom lobiju u SAD. Inače, do sada su ambasade u Jerusalimu otvorile koliko mi je poznato, samo Sjedinjene Američke Države i Gvatemala, što je dodatan pokazatelj koliko je ovo značajno za Izrael. Što se tiče samog priznanja Kosova* od strane Izraela, to je stvar čistog pragmatizma i izraelskih nacionalnih interesa, a Srbija suštinski nema mehanizme da na tu odluku realno utiče.
Ako uzmemo u obzir i višegodišnju podršku Palestini u Ujedinjenim Nacijama, Srbija nema ni osnova da se previše buni. Ono što u perspektivi može da predstavlja bezbijednosni rizik, jeste prebacivanje ambasade u Jerusalim. Ovakva odluka može da dovede do pojačane prijetnje od terorizma, jer je poznato kako islamski svijet gleda na Jerusalim i uopšte na Izrael.
Još jedna potencijalno problematična stavka jeste tačka u kojoj se Kosovo* obavezalo da godinu dana neće tražiti članstvo u međunarodnim organizacijama, a Srbija da će obustaviti kampanju aktivnosti u pravcu povlačenja priznanja Kosova* na godinu dana, ali i da će se uzdržati od zahtijeva državama i međunarodnim organizacijama da ne priznaju Kosovo* kao nezavisnu državu. Dakle, po svemu sudeći Kosovo* će nesmetano moći da vrši diplomatsku ofanzivu na zemlje koje ga nisu priznale, a u pravcu priznanja, jer se Srbija faktički obavezala da im u tome ne parira.
Što se tiče ostalih tačaka, ekonomski aspekti sporazuma jako su značajni za Srbiju. Formiranje slobodne trgovinske zone kao i otvaranje kancelarije Američkog fonda za razvoj, kao i obavezivanje SAD za dodatno investiranje u Srbiji samo su neke od obaveza predviđenih sporazumom.
Potrebno je napomenuti da se Priština obavezala da će početi da poštuje presude vezane za imovinu SPC, što je od velike važnosti (pod uslovom da se Albanci budu pridržavali sporazuma ).
Dobro je i što su posle 30 godina odnosi između Srbije i SAD dosta relaksiraniji, jer je očigledno prije svega da Donald Tramp kao najvažnija politička figura, u značajnoj mjeri drugačije gleda na međunarodne odnose od njegovih prethodnika. Njegovo viđenje svjetske politike u velikoj mjeri odgovara Srbiji i olakšava joj položaj.
Ako uzmemo u obzir i to da su američki zvaničnici na čelu sa vrlo, vrlo sposobnim Ričardom Grenelom naumili da sporazum bude postignut, te da političari iz manjih zemalja u Vašington (i u Moskvu) uglavnom idu po naloge i naredbe, a ne na pregovore, te da kada Amerikanci nešto naume, uglavnom to i dobiju na kraju, ovakav sporazum je vjerovatno najviše što je srpska delegacija mogla da izvuče, posebno što je jasno da će, ukoliko Tramp pobijedi na izborima, Srbija imati dosta bolje odnose sa SAD i sa manje pritisaka nego u slučaju Bajdenove pobjede. Za kraj jedno predviđanje: Donald Tramp bi ukoliko ostane na funkciji i u drugom mandatu, mogao da posjeti Beograd i postane prvi američki predsjednik koji je došao u službenu posjetu Srbiji još od Džimija Kartera ( tada Jugoslavija ).
Izvor: zvornikdanas.com
Serbian