U praksi gotovo da nema tog krivičnog dela koje dobije publicitet, a da se u okviru javnog mnjenja ne čuje tu i tamo ,,Metak u čelo’’ ili ,,Ja bih takve po kratkom postupku’’. Ali, ako malo više zađemo u teorijska razmatranja same smrtne kazne i pitanje njene (ne) efikatnosti možemo doći do različitih saznanja, te zauzeti odgovarajući stav prema smrtnoj kazni tek nakon uzimanja u obzir svih relevantnih okolnosti i posledica koje ova kazna za sobom vuče.
Autor: Nikola Nikolić
Kada govorimo o smrtnoj kazni ne možemo zaobići stavove i mišljenja poznatog pravnika, politikologa, filozofa i političara Čezara Bekarija koji je živeo i stvarao u 18. veku. Bekarija je u svom delu ,,O zločinima i kaznama’’ govorio upravo o efikasnosti pojedinih krivičnih sankcija iz kojih se posebno ističu – konfiskacija imovine, tortura i smrtna kazna.
Za torturu je govorio da se njome podvrgavaju isključivo nejaki, neretko nevini koji pod pritiskom fizičkog napada priznaju i dela koja nisu počinili, dok oni profesionalni učinioci krivičnih dela ne potpadaju pod uticaj torture upravo zato što su na torturu spremni samim činjenjem krivičnog dela, oni u torturi vide kulminaciju dešavanja nakon koje mogu izaći kao pobednici ne priznavši učinjeno delo.
Što se tiče konfiskacije imovine, Bekarija u njoj vidi sankcionisanje najbližih učiniocu dela, ne samo kažnjavanje učinioca, iako je kažnjavanje trebalo biti subjektivno i individualno, širilo se na kolektivno kažnjavanje objektivno nevinih. Danas potpune konfiskacije imovine nema, ali u Bekarijino vreme ovo je povlačilo sa sobom ozbiljne probleme.
U pogledu smrtne kazne Bekarija ne vidi svrhu i štaviše smatra je neefikasnom za društvo!
Opravdano se postavlja pitanje – zašto? Zar se na taj način ne bi suzbio kriminalitet u društvu i došlo do blagostanja? Da bi se na ova pitanja odgovorilo moramo krenuti putem dedukcije i odgovoriti najpre na pitanje svrhe krivične sankcije uopšte. Kod pitanja svrhe krivične sankcije opšte dolazimo do nekoliko različitih teorija.
Prva teorija jeste utilitaristička teorija prema kojoj je svrha kazne resocijalizacija učinioca krivičnog dela i suzbijanje kriminaliteta na ovaj način. Druga teorija jeste retributivistička teorija koja u kažnjavanju vidi pravednost i srazmernost. Ova teorija zastupa stav da za svako učinjeno zlo, zlim treba vratiti. Iz ove dve teorije nastale su apsolutna, kojoj odgovara retributivistička teorija, relativna kojoj odgovara utilitaristička i mešovita teorija.
Ono što se u krivičnom pravu često spominje jesu generalna i specijalna prevencija. Ovde valja istaći da je cilj krivične sankcije prema relativnoj teoriji upravo generalna i specijalna prevencija, uz to našim Krivičnim zakonikom je između ostalog određeno da je prema domaćem krivičnopravnom zakonodavstvu cilj krivične sankcije upravo specijalna i generalna prevencija. Specijalna prevencija se odnosi na učinioca krivičnog dela i teži da deluje na njega da u budućnosti ne vrši krivična dela, dok generalna prevencija služi tome da deluje na društvo prema primeru pojedinca – učinioca dela.
Bekarija je smatrao da je kazna efikasna ukoliko je određena, brzo primenljiva i ujednačena. Određena podrazumeva to da je unapred zakonom određena i da su svi sa njom upoznati, brzo primenljiva kazna, sa druge strane, ostavlja utisak efikasnog pravosudnog sistema i toga da učinjena krivična dela ne prolaze nekažnjeno i za kraj ujednačenost kazni podrazumeva to da se za ista krivična dela dobija ista krivična sankcija. Ujednačenost sankcija u krivičnom pravu više je vezana za precedentno, anglosaksonsko pravo od evrokontinentalnog kome mi pripadamo.
Dakle, imajući u vidu navedeno, koja je svrha smrtne kazne i da li je ona efikasna?
Polazeći od utilitarističke teorija čiji je primarni cilj suzbijanje kriminaliteta, resocijalizacija, specijalna i generalna prevencija ističemo da je prema ovoj teoriji smrtna kazna nedopuštena i neefikasna. Tačno je da suzbija kriminalitet i ima jako dejstvo vezano za generalnu prevenciju, ali o specijalnoj prevenciji i resocijalizaciji ovde nema ni govora. Sa druge strane, kada govorima o retrubutivističkoj teoriji, čiji je primarni cilj srazmernost i pravednost, složićemo se da opravdava postojanje smrtne kazne.
Ipak ukoliko uzmemo u obzir Bekarijino mišljenje o konfiskaciji imovine, logičkim tumačenjem dolazimo do analognog zaključka da smrtna kazna nije isključivo subjektivna i individualna, pored toga što pogađa učinioca dela, pogađa i članove njegove porodice i njemu bliske osobe. U građanskom pravu u siguaciji kada ubistvom određene osobe pod određenim okolnostima pate i pretrpe ogroman stres njemu bliska lica, takva lica imaju pravo na satisfakciju od ubice.
Uz navedeno treba istaći da se greške i u pravosuđu dešavaju i da se mnoge isprave povraćajem u pređašnje stanje, restitutio in integrum, ali u slučaju primene smrtne kazne ne može doći do povraćaja u pređašnje stanje, a novčana satisfakcija članovima porodice predstavlja slabu utehu za njihov gubitak.
S obzirom na to da je jedina alternativa smrtnoj kazni doživotna kazna zatvora, želim da istaknem da bi doživotna kazna zatvora vršila svoju funkciju odstranjivanja učinioca dela iz društva, te bi svrha kazne bila opravdana i sa tačke utilitarističke teorija i delimično sa tačke retributivističke teorije. Takođe, tačno je to da se svi zatvorenici hrane od novca poreskih obveznika, ali da li je taj vrlo mali deo državnog budžeta vredniji od nečijeg, bilo čijeg života? I da li se mi kao pravedni građani moramo spustiti toliko nisko i biti poput onih koji su smrtnu kaznu možda i zaslužili, jer posredno putem naših izabranika u narodnoj skupštini, mi smo ti koji o svemu odlučujemo?
O ovome detaljnije možete videti u mom video zapisu ,,SMRTNA KAZNA I NJENA (NE) EFIKASNOST’’ na youtube kanalu ,,Res Iudicata’’ gde možete ostaviti vaše mišljenje o ovom pitanju.
Link:
O AUTORU:
Nikola Nikolić, student treće godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Kragujevcu, član Studentske Unije Pravnog fakulteta, član NN veća, dobitnik Vukove diplome, dobitnik Dositejeve nagrade za srednjoškolce, dobitnik prvog pojedinačnog i drugog ekipnog mesta na Republičkom takmičenju u Simulaciju sudskog procesa 2018. godine u Sremskoj Mitrovici i dobitnik ekipne Rising Team nagrade na Pre-Moot Court takmičenju simulacije sudskog procesa pred Evropskim sudom za ljudska prava u Nišu 2020. godine
