Dan koji nikada nije svanuo

Dok sam natenane ispijao prvu jutarnju kafu, i čitao vijesti, slučajno obratih pažnju na datum. Danas je jedna posebna godišnjica. Navršava se tačno 20 godina od dana koji se nikada nije desio.

Nezvanično, u Republici Srbiji se te, po mnogo čemu zanimljive, 2000. godine, sa 5. oktobra skočilo, po svemu sudeći  direktno, na 7. i tako je zahvaljujući tom skoku koji je, ispostaviće se vremenom, ipak bio skok u mjestu, sa neminovnim povratkom u početni položaj, jedan datum, odnosno nedostatak istog, postao glavni uzročnik i glavni krivac sveopšteg sunovrata kompletnog srpskog društva u postmiloševićevskim danima. Pitate se kako to jedan sasvim običan dan može da bude krivac za bilo šta. Eto, očigledno da može.

U moru raznih osobina koje su krasile srpske političke elite tokom vremena, etika ( sopstvene ) odgovornosti svakako nije bila jedna od njih.

Te je, sledstveno tome, iz perspektive javno priupitanog lica koje je u nekom momentu uticalo na kreiranje politika, za sve loše krivac uvijek bio neko drugi. Ili u ovom slučaju jedan datum – 6. oktobar, tačnije njegov izostanak. Naime, nakon što je i vrapcima na grani postalo jasno da su vlasti, proistekle iz pobjede Demokratske opozicije Srbije, tokom 12 godina vladanja  iznevjerile apsolutno sva očekivanja građana nakon rušenja klijentelističkog režima predvođenog Slobodanom Miloševićem, pokušaj „pranja“ od odgovornosti tadašnjih donosilaca odluka u svakoj prilici, kada bi ih neko nešto pitao, postao je česta pojava. I tako je nastala jedna od upečtaljivijih floskula o datom periodu, kako je glavni problem taj što se nakon 5. nije desio 6. oktobar ( naravno da se misli na suštinske promjene nakaradnog sistema koje nikada nisu uslijedile ) .

I kad upitani pojedinac izgovori misao o izostanku 6. oktobra sve odjednom postaje kristalno jasno i nema potrebe za daljim razjašnjenjima. Ukoliko se neko, pak, usudi pa istog priupita zašto promjene nisu sprovedene do kraja odnosno zašto je izostao 6. oktobar, ovaj prosto odgovornost prebaci na nekog drugog i tako redom sljedeći, u jednom cikličnom lancu ponavljanja.

Nakon što je 5. oktobra srušen dotadašnji režim, partije okupljene u DOS imale su jedinstvenu priliku da izvrše dubinske promjene cjelokupnog društva i postave čvrste temelje nove Srbije. Umjesto toga, koliko odmah, otpočele su međusobne borbe novih vlastodržaca i trvenja za parče vlasti. A u tim međusobnim trvenjima i te kako dobrodošle postale su poluge i mehanizmi istog sistema protiv kojeg su građani ustali i 9. marta 1991. i 5. oktobra 2000. I tako se sa 5. skočilo direktno na 7. oktobar iz kojeg je osvanuo jedan nadograđeni kvazidemokratsi režim koji je, ispostaviće se, po razmjerama uništenja Srbije koje je prouzrokovao, sustigao onaj režim iz devedesetih godina prošlog vijeka.  I čisto da ne bude da ne postoji neka kosmička pravda, danas, 20 godina poslije, Demokratska stranka faktički ne postoji. Demokratska stranka Srbije faktički ne postoji (podrška DS i DSS trenutno je na nivou statističke greške), kao ni mnoge druge.

Neki od aktera iz tog perioda sa različitim stepenom uspiješnosti pokušavaju da ugrabe neki komad moći zbližavanjem sa Srpskom naprednom strankom, ili sa druge  osnivanjem novih opozicionih grupacija, ali svima je jasno da je njihovo mjesto na smetlištu istorije odavno rezervisano. Oni su odavno prošlost, samo odbijaju da prihvate neminovnost. I ima neke simbolike u svemu tome. Kao što se Miloševiću desio DOS, tako se  i njima kao kazna desio SNS, sa sve Socijalističkom partijom Srbije, kao bukvalnim podsjetnikom na propuštene prilike, i zadao im udarac od kojeg se nikad neće oporaviti. A nisu ni zaslužili. Dobar vam dan, onaj između 5. i 7.  oktobra.

Izvor: Zvornikdanas.com

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian