1) Sve konkretnije osvješćivanje političkog značenja u ekologiji i ekološkoj borbi; 2) Sve evidentnije izdvajanje jedne cjeline iz ekološkog sektora koje je u potpunoj i autonomnoj režiji građana u kojoj ekološka borba jeste borba za goli život i opstanak; 3) Oživljavanje jedne simbolične poruke u vidu iscrtanih meta koje su se pojavile u protestnoj scenografiji za očuvanje Sinjajevine, a kojima smo i dvadeset godina ranije, nasilnicima iz bombardera slali istu poruku: pucaj, mi se ne pomijeramo. Ni metar! Ova tri aspekta su nagovještaj emancipacije i evolucije ekološkog aktivizma, odnosno ekološke prakse u Crnoj Gori.
Autor: Aleksandar Novović, izvor: Portal Kombinat
Od prvog septembra, kada je Crna Gora izgubila političku nevinost na polju demokratije i prvi put smijenila vlast, iako se formalno ništa značajnije nije desilo, čini se da su građani jedva dočekali istorijski trenutak u kojem će imati smisla da svako, po svojoj moći i mogućnosti, zasuče rukave i uradi ono što je njena/njegova (moralna) obaveza, estetsko načelo, politički stav, princip ili dugo sanjani san.
Tako smo svedoci da su se mnogi počeli ,,vraćati“, odnosno pozicionirati i fokusirati na svoj ,,dio posla“, pa tako možemo vidjeti jednu sinhronizovanu disperiziju građana koji zauzimaju svoje borbene rovove na različitim poljima društvenog života: od borbe za zastupljenost žena u političkom životu i protiv kršenja njihovih prava; preko bdenja svih nas nad prvim koracima demokratije i budnog motrenja ko će i kako uprskati dugo čekani društveni preporod; do, za sada najvidljivije – ekološke borbe i zaštite životnog prostora koja je za samo mjesec dana, od kad smo jedan rigidni režim poslali na otpad, spontano, ali ubrzano i ozbiljno narušila postojeći kosenzus i status quo.
Politizacija ekologije
Koliko god da je ekološki sektor izbjegavao da ekologiju tumači politički i djeluje u ekološkoj borbi kroz politički kontekst, ona (ekologija) je čak i u naj-apolitičnijem kursu ukazivala na političnost i slala političku poruku. Naime, ekolološki aktivisti nisu propuštali da ukažu da svaka anti-ekološka djelatnost potencijalno krši Ustav zemlje koja je uređena i kao ekološka. Naravno, mnogi među njima su posezali za ovim argumentom najmanje iz svijesti o političnosti ekologije, a više iz polemičke nemoći, ali i želje da se ostane u svojevrsnoj komfor zoni. (Što su, između ostalog, oblici populizma u najavi, ali o tome na drugom mjestu).
Na sreću, po ekološku budućnost Crne Gore, dok se u ,,aktivističkom sektoru“ sve svodilo na parole, peticije i pres konferencije, i mnogo, mnogo ažurnosti na društvenim mrežama – sav teret je pao na obične građane koji su se suočavali sa direktinim ekocidnim posledicama političkih odluka. I tako se, kroz njihovo samoorganizovanje i proteste na terenu rađala politika.
Ko se ne slaže sa ovom tezom o nužnoj politizaciji ekologije, neka razmisli o sledećem: ako se ekolozi ne bave politikom i ne vrše politički pritisak, zašto bi se političari, oni koji donose, odluke bavili ekologijom?
Uostalom, predizborna kampanja i postizborna konstelacija nam pokazuju koliko se može postići i simbolično i faktički na polju ekologije, ako se koriste potencijali njene političnosti.
Primjeri građanske, konkretne borbe su vidljivi prije parlamentarnih izbora aktivacijom problema na Barama kraljskim, te Kutskoj rijeci, Vinickoj… a pogotovo poslije izbora, dešavanjima na Skrbuši, Čakoru (blokada puta koncesionarima), Sinjajevini – rodio se par excellence politički pokret.
A u tom smislu, ekološki protest ili protest za zaštitu životne sredine je kao i svaki drugi građanski, odnosno politički protest. Iskaz građana i stav o političkoj odluci koja direktno utiče na njih, njihov način života, životni ambijent i egzistenciju.
Problem suvereniteta
Kad smo već kod politike, pogotovo slučaja Sinjajevina, nije na odmet napomenuti da se dio onih, koji danas brane Sinjajevinu, davno, na nekom drugom mjestu, upisao kao njeni branioci i svoj prvi potpis ovjerili odlaskom na proteste proptiv učlanjenja Crne Gore u NATO pakt, čiji je satrap – vojska Crne Gore – faktor koji danas ugrožava životni prostor.
Članstvo u NATO pakt, ovdje nije problem, niti tema. U pitanju je jedan ,,bug“ sa demokratijom u Crnoj Gori i pitanje suvereniteta i integriteta građana. Takođe, način kako smo dospjeli u NATO pakt; način kako smo ,,dopustili“ da nam se grade hidroelektrane po rijekama koje, eto na koncu shvatismo – život znače.
Isto tako, pitanje sinjajevinskog vojnog poligona nije pitanje ekologije. Pitanje vojnih vježbi nije ekološko već socijalno i političko: narod je rekao da ne želi da se ustupi teritorija militarnim eksperimentisanju i to je to. U pitanju je volja naraoda koji se nikad nije pitao, a ne ekološka anticipacija događaja.
Međutim, i sama problematika na relaciji NATO – Sinjajevina, odnosno Ministarstvo odbrane – Sinjajevina koja treba da završi pretvaranjem dijela planine u vojni poligon, samo je vrh ledenog brijega i to nije aspekt zbog kojeg se nudi ova nužna politizacija ekologije. Ako želimo da razumijemo organski razvoj odnosa politika – ekologija moramo promišljati o pojmu suvereniteta.
Kad se protiv NATO pakta protestovalo, nisu protestovali oni ideološki obojani, politikom opterećeni ili oni koji su iz Murina ili ogorčeni. Protestovali su svi oni koji nisu htjeli da Crna Gora bude bilo kakav i bilo čiji poligon, igralište i eksperimentalna laboratorija. Oni koji nisu htjeli da Crna Gora, i njeni građani, predaju dio svog suvereniteta još jendom ,,nad-državnom“ entitetu. Taj narativ je osnov ekološkog aktivizma. Dakle, srž problema sa Sinjajevinom nije nus efekat da NATO pakt može koristiti dio planine koji je izvor života lokalnoj zajendici. Srž problema je što se danas bavimo NATO pitanjem, a niko nas o tome nije pitao na referendumu. Kao što nas nije pitao ni za mini hidro elektrane.
Samoorganizacija građana kao politički čin
Politizacija ekološke borbe, iliti pokušaj stvaranja njenog političkog značenja i značaja, ide pod ruku sa činom samoorganizovanja građana, tako da su ova dva trenda nerazdvojiva. Dakle, emancipatorska politizacija ekologije se u poslednjih mjesec dana desila u dva koraka: pomenuto samoorganizovanje i aktuelno konkretno iznošenje političkih zahtjeva i protesta ka najvišim političkim instancama.
Samoorganizovanje građana je prvi nagovještaj praktične politizacije date oblasti, a konačno oslobađanje od konformizma i iznošenje konkretnih političkih zahtjeva, a ne deklarativnim pozivanjem na stavku da je Crna Gora ekološka država, je dovelo da stvar po sebi postane politična i politička.
Target – pucaj, tu smo
Svjesno ili ne, mali transparenti sa nacrtanim metama koji su juče bili vidljivi na protestu ispred, kolonijalizovanog Ministarstva odbrane, jasna su veza na one metice koje su bila naša replika na bombardovanje, koje nas je zadesilo od strane NATO pakta prije dvadeset i jednu godinu.
Očigledno, stvari se na polju odnosa sa agresijom velikih sila ne mijenjaju. Jedan politički identitet i stav, nije se promijenio sve te godine. Protivnik isti, odstojanje isto, situacija ista. Kako tada, tako i dan danas, ovi ,,targeti“ pokazuju kontinuitet jednog bunta kod našeg naroda – bunta protiv imperijalizma i kolonijalizma; bunta protiv okupacije. Godine mogu da prođu, ali jedna te ista je poruka okupatorima.
Sinjajevina, takva kakva je, naš je životni prostor i oni koji misle da je dio njihove moralne obaveze da ga štite – treba da štite. I građani to i rade, samoorganizovano i politički eksplicitno.
Samoorganizovanje kao izuzetan poliitički akt dokazuje društvenu, odnosno političku zrelost ili bar njene naznake. Ta zrelost je dokazana i 31. avgusta.
Dragi građani, još jedan urađen domaći zadatak. Još jednom – pravo u metu.
Autor: Aleksandar Novović, izvor teksta i fotografija: Portal Kombinat
Serbian