Statistička računica demografskog procesa je neumoljiva. Za očuvanje stabilne populacije jedne nacije neophodno je da ukupna stopa fertiliteta bude 2.1 rođeno dijete po ženi u toku njenoga reproduktivnoga perioda, koji se obično definiše kao period života između 15. i 49. godine života. Prema enciklopediji Britanika „najvažniji faktor u rastu populacije je ukupna stopa fertiliteta. Ako, u prosjeku, žena rodi 2.1 dijete te ova djeca dostignu uzrast od petnaest godina, onda je ona zamjenila sebe i svoga supruga nakon smrti“.

Stopa od 2.1 rođenog djeteta osigurava prosto obnavljanje stanovništva i u tome se ogleda njen značaj. Sjedinjene Države, te generalnog gledano Zapad, se već drugo vremena suočavaju sa problematikom negativnog priraštaja, koja je do sada rješavana putem demografskog parazitizma kome je pogodovao tehnološki i ekonomski napredak zapadnih društava spojen sa ideološkim uticajem na globalnom planu. Statistički podaci za Sjedinjene Države u period od 1800 pa sve do 2020. godine pokazuju negativan priraštaj od 1980. U posljednjih četrdeset godina, ukupna stopa fertiliteta nikada nije dosegla ili pak prešla ključnu vrijednost od 2.1.
Ne treba smetnuti s uma da je period o kome se govori, doba nesumnjive američke dominacije, obilježen imigracijom u Sjedinjene Države, tada viđene kao ideal blagostanja i razvoja. Ako u tom periodu nije bilo moguće postići stabilan i autohtono održiv priraštaj, upitno je hoće li to biti moguće u periodu istaknute društvene i ekonomske krize kakva se danas nazire u Americi. Prema istraživanjima Kato instituta, u slučaju da imigracija u Sjedinjene Države prestane, do 2060. godine broj stanovnika će opasti sa projektovanih 328 na 320 miliona sa tendencijom daljeg pada.
U Zapadnoj Evropi situacija varira, no niti jedna od država iz Evropske Unije nema priraštaj koji osigurava čak ni prostu obnovu stanovništva. Kada se pogleda kao jedinstven prostor, totalna stopa fertiliteta unutar EU je nedovoljnih 1.6. Od država čiji priraštaj iznosi 1.2, kao što je Malta, pa sve do zemalja koje su u daleko povoljnijem položaju, kao Francuska, Irska i Rumunija sa priraštajem od 1.8, isti proces je sveprisutan i negativno utiče na demografsku sliku autohtonih naroda Evrope.
Natalitet opada i na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi
S druge strane, trend opadanja fertiliteta počinje da pokazuje globalne karakteristike, te se između ostalog pojavljuje i unutar islamskih zemalja Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike koje obično slove kao zemlje sa pozitivnim priraštajem. U 2019. godini, totalna stopa fertiliteta u Turskoj je iznosila 1.88 , u Iranu 1.2 , u Iraku 3.7 no to je značajan pad u odnosu na 2015. kada je iznosila 4.3, pri čemu predviđanja ističu dalju tendenciju ka opadanju. U Siriji je stopa fertiliteta 2.7, sa tendencijom opadanja na duži period, dodatno pogoršana ratnim dešavanjima u prethodnoj deceniji. Totalni fertilitet u Saudijskoj Arabiji je u 2018. iznosio 2.3. Stopa fertiliteta u Libiji je identična kao u Saudijskoj Arabiji. Predviđanja Ujedinjenih Nacija za period između 2020. i 2025. ukazuju na pad stope fertiliteta u Tunisu ispod stepena proste obnove stanovništva. Maroko i Alžir , čije stope fertiliteta su, respektiveno, 2.4 te 2.9, po svemu sudeći prate ovaj regionalni proces te se Egipat, sa stopom fertiliteta od 3.5 pojavljuje kao jedina država koja za sada odstupa od uočenog trenda.

U skoro svim spomenutim zemljama, fenomen smanjivanja totalne stope fertiliteta je problematika koja se može pratiti decenijama unazad. Prema procjeni UN-a iz 2017. godine, skoro polovina ljudske populacije prebiva u zemaljama čija stopa fertiliteta je ispod stope proste obnove. Iako je izvještaj posebno istakao nekoliko grupacija zemalja koje su prednjačile po niskoj stopi fertiliteta, istovremeno je uočeno da je do opadanja došlo u svjetskim okvirima.
Kao primjer mogu poslužiti zemlje sa trenutno najvećom stopom fertiliteta: Niger, Kongo, Mali, Čad i Angola. Broj djece rođene od strane jedne žene se u prosjeku, unutar ovih država, kreće između sedam (6.91 u Nigeru) i pet (5.5 u Angoli), no statistički pokazatelji u svim ovim državama ističu značajan porast fertiliteta početkom novoga milenijuma nakon čega se uočava pad sa tendencijom daljeg opadanja.
Ako prihvatimo trenutno raspoložive podatke, kao zaključak se nameće da u globalnim okvirima ljudska vrsta prolazi kroz fazu smanjenog priraštaja sa tendecijom daljeg pada. Krajnji i ekstremni ishod trenutnutnih demografskih tendecija vodi ka nestanku čovječanstva. Prema sadašnjim demografskim modelima, ranije spomenute zemlje Afrike će se tek početkom sljedećega vijeka pronaći u sitaciji gdje njihova stopa fertiliteta neće biti dovoljna ni za prosto obnavljanje populacije. Vremenski period neophodan da bi ljudska vrsta nestala je dug i unutar njega su nesumnjivo moguće promjene, drastične ili pak postepene. Ono što se u ovome trenutku može tvrditi sa značajim stepenom sigurnosti jeste globalno prisustvo fenomena opadanja fertiliteta iz čega, po logici stvari, proizilazi zaključak da je uzrok istog takođe globalno prisutan.
Zemlje Zapada su u periodu između šezdesetih i osamdesetih izgubile stopu fertiliteta neophodnu za demografsku obnovu svojih društava. Slična statistika se može uočiti i u državama bivšeg Istočnog bloka koje su prošle kroz društveni potres i značajan pad nataliteta neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza, kako zbog urušavanja životnog standarda tako i zbog drastičnog odliva najaktivnijeg, u ekonomskom i reproduktivnom smislu, dijela populacije. Šok terapija primijenjena u procesu prelaska sa kolektivističke na kapitalističku privredu je imala izuzetnog izražen i negativan uticaj na demografska kretanja u Istočnoj Evropi.
Koliko djece ljudi žele?
Ako je suditi prema skupu podataka vezanih za Sjedinjene Države i Evropsku Uniju, problem ne leži u nedostatku želje za brojem potomaka. Naime, u članku za američki Institut porodičnih studija, Lajman Stoun ističe postojanje „velikog broj istraživanja koja se bave fertilitetnim sklonostima, no bez obzira kako kreativno se postupalo sa dotičnim podacima, bez obzira na prirodu izvora podataka, činjenica je da žene imaju manje djece nego što kažu da žele, namjeravaju imati, očekuju ili pak smatraju idealnim brojem za sebe ili društvu u njegovoj ukupnosti“. S obzirom da žene, slično kao i muškarci, u Sjedinjenim državama žele između 2 i 3 djeteta, ideal od 2.5 do 2.6 djece po porodici je ostao skoro nepromjenjen od osamdesetih godina.

Ispitivanje iz 2018. u kojem je učestvovalo 7.000 majki iz Amerike je utvrdilo da žene sa četvero i više djece trpe niži stepen stresa nego što je slučaj sa majkama koje imaju troje. Istraživanje provedeno od strane Pju istraživačkog centra u istoj godini utvrdilo je postojanje značajnog dijela populacije koji smatra da je porodični ideal troje ili više djece. Tekst studije navodi da „trenutni udio odraslih koji vide troje ili više djece kao idealnu veličinu porodice je najveći od 1997. kada se uslijed napredne ekonomije, 42% osoba izjasnilo identično. Ipak, to je i dalje daleko ispod udjela iz 1967. kada je jasna većina Amerikanaca navela troje ili više djece kao idealan broj“.
Evropa se nalazi u sličnoj situaciji s obzirom da je, prema istraživanju Organizacije za saradnju i razvoj, prosjek poželjnog broja djece 2.2 za muškarce te 2.3 za žene. Uzevši u obzir sve navedeno iznad možemo pretpostaviti da problem ne leži u želji supružnika da imaju broj djece koji je dovoljan za prosto obnavljanje populacije. Ono u čemu se može tražiti srž problema jeste neoliberalni koncept kapitalizma prisutan u svim državama svijeta. Kada govorimo o kapitalizmu kao sistemu, ne možemo zanemariti činjenicu da postoje njegovi pozitivni aspekti, no u okvirima diskusije o neoliberalnoj verziji ovoga sistema mora se istaći njen preovlaćujući negativan karakter te uticaj na pojedinca i društvenu zajednicu.
U svojoj knjizi „Uspon i pad američke radničke porodice“ iz 2014 Endrju Čerlin ističe da su na „Zapadu – koji se definiše kao Zapadna, Južna i germanofona Evropa, Sjeverna Amerika i Japan zajedno sa Istočnom i Jugo-istočnom Azijom – ekonomski i društveni uslovi daleko manje pogodni (za osnivanje porodice i veći broj djece) u odnosu na period neposredno nakon Drugog svjetskoga rata. Brojne korisne karakteristike države blagostanja su vremenom poništene a stepen stvarnog prihoda se nije značajnije promjenio uz istovremeni porast finansijske nejednakosti. Stope zaposlenja su nestabilne. Nezaposlenost među mladima je relativno visoka dok je nesigurnost zaposlenja široko rasprostranjena. Troškovi smještaja su u porastu što otežava mladim ljudima pronalak pristojnih domova. Svi ovi uslovi su doveli do toga da mladi ljudi imaju nedovoljna primanja te kasnije stupaju u brak i dobijaju potomstvo“.
Dvije godine nakon Čerlinove knjige, Tomas Frejka i Stjuart Basten su proveli istraživanje koje se odnosilo na fertilitet i porodičnu politiku u Istočnoj i Centralnoj Evropi nakon 1990. NJihova studija je utvrdila da su početkom devedesetih, bivše socijalističke države Centralne i Istočne Evrope iskusile suštinsku transformaciju iz paternalističkih uslova relativnog sigurnog zaposlenja, niskih troškova stanovanja, besplatnog obrazovanja, besplatnog zdravstvenog osiguranja i različitih porodičnih povlastica ka ekonomskim i društvenim uslovima savremenog kapitalizma (kakav je opisan u prethodnom pasusu). Shodno tome, istovremeni pad fertiliteta i veličine porodice ne treba da iznenađuje.
Uticaj neoliberalnog kapitalizma na prirodni priraštaj
Kao što se može uočiti, postojanje kapitalističkog ekonomskog uređenja i njegova degeneracija u neoliberalni oblik imaju izražen uticaj na prirodni priraštaj jedne nacije. U zemljama Zapada je bio neophodan duži vremenski period prije nego li je sistem poprimio oligarhijske karakteristike, dok se to u Centralnoj i Istočnoj Evropi desilo katastrofalno brzo kroz upotrebu principa šok-terapije od strane učenika čikaške škole koji su, najprostije objašnjeno, iskoristili zemlje bivšeg komunističkog bloka kao poligon za testiranje svojih ekonomskih teorija.
Moguće je da se problem ne ogleda toliko u samome prelasku na drugačiji ekonomski sistem koliko u promjeni suštinske uloge države koju dotični prelazak u većini slučajeva donosi. Državni aparat prestaje da postoji kao produžetak nacije i mehanizam zaštite pojedinca, te postaje sredstvo za udovoljavanje interesa krupnog kapitala i podsticanje njegovog daljeg širenja na uštrb običnoga građanina i njegovih prava. Nosioci ovoga krupnog kapitala su obično članovi nacionalne elite, koji bi kao i prosječan sunarodnik trebalo da gaje osjećaj odanost prema nacionalnoj ideji. Kada se spomenuta odanost izgubi, dotični sloj gubi prefiks nacionalna i postaje samo elita, otuđena te u većini slučajeva vođena svojim uskim interesima. Kao takva, ona je nezainteresovana ili pak aktivno neprijateljski nastrojena prema istoj onoj naciji iz koje je sama nastala. U ovakvoj situaciji se gubi izvorni smisao samog naziva nacionalna elita i dolazi do polarizacije i radikalizacije društva.
S obzirom da je novi ideal elite sticanje što više bogatstva, u interesu im je smanjivanje prosječnih plata i radničkih prava kao što se moglo uočiti na iskustvu bivših zemalja sovjetskog bloka nakon prihvatanja kapitalističkih normi. Ako pravna i ekonomska transformacija društva već nisu dovoljne, migracija se nameće kao još jedan način putem kojeg elita može povećati sopstveni udio u ukupnom bogatstvu nacije. Zagovaranje povećane migracije se opravdava navodnim potrebana ekonomije te nedostatkom radne snage, iako je jasno, iz više različitih primjera, SAD među njima, da je vodeći razlog podrške migraciji zapravo finansijka korist koju iz toga izvlače vlasnici kapitala. Poznati američki voditelj, Taker Karlson, je u svojoj knjizi „Brod budala“ (Ship of Fools) objasnio da visoka migracija odgovara objema političkim partijama u Sjedinjenim Državama s obzirom da „Demokrate znaju imigranti većinski glasaju za njih tako da masovna migracija postaje najbolja izborna strategija. Ne morate uvjeriti ili služiti biračima, dovoljno je da ih uvezete. Republikanski donatori žele što niže plate. Mnogi od njih imaju zaposlene. Znaju da će imigranti raditi za manje i biti zahvalni.“
Jasno je da nelegalna migracija osigurava izvor radne snage jeftinije u odnosu na domaće radnike. Činjenica da se migranti koriste kao neprijavljeni i nisko plaćeni radnici srozava stepen prihoda autohtonim radnicima koji su primorani pristati na iste uslove kako bi uopšte mogli učestvovati u tržištu rada. Slučaj radnika iz Indije koji su 2019. godine u Kraljevu protestom ispred zgrade opštine skrenuli pažnju na svoje probleme, i svoje prisustvo, može poslužiti kao ilustracija.
Strana radna snaga u Srbiji?
Zarad potreba ovoga rada zanemarićemo razloge koji su doveli do nezadovoljstva stranaca koji rade u Srbiji te ćemo postaviti pitanje zbog čega je Srbiji uopšte potrebna strana radna snaga? Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u drugom tromjesječju 2020. godine, broj nezaposlenih u Srbiji je iznosio 222.900 osoba Ako pretpostavimo da je uzrok visokoj nezaposlenosti pandemija, te budemo velikodušni pa za period 2019. umanjimo broj nezaposlenih za 50%, suočavamo se sa više od stotinu hiljada nezaposlenih. Zašto je Srbiji potrebna strana radna snaga ostaje relevantno pitanje.
Pored svoje ekonomske dimenzije, migracije imaju značajan uticaj na populacionu sliku određene teritorije no demografski potencijal, koji svakako postoji unutar migrantskih grupa, ne može poslužiti kao rješenje demografske krize autohtonog stanovništva. Autor je već oširnije pisao na ovu temu u tekstu pod nazivom „Migracija nije rješenje već izvor novih problema“. U okvirma ovoga teksta dovoljno se osvrnuti na ideju multikulturalizma za koju se može smatrati da je već proslijeđena na otpad istorije putem stvarnih iskustava onih država koje su dotičnu ideologiju najviše i zastupale. Raspad bivše Jugoslavije je to nedvosmisleno pokazao svim njenim nekadašnjim građanima. Društvima Zapadne Evrope je trebalo nešto više vremena da dođu do istih zaključaka, no vremenom su i ona, ili bar značajan dio njih, stigla na slično odredište. Stoga ne čudi izjava nikoga drugog do Angele Merkel koja je 2015. godine istakla da „multikulturalizam vodi ka nastanku paralelnih društava te stoga ostaje ništa do životna laž“.
Šta nas je naučio primer Kosmeta?

Kao što nas je naučilo iskustvo Kosmeta, nagli priliv osoba iz drugačijeg kulturnog miljea nezainteresovanih za integraciju i, u najmanju ruku, djelimičnu asimilaciju, vodi ka sukobu te diskriminaciji i različitim oblicima nasilja prema autohtonom stanovništvu u slučajevima kada je ono u manjinskom položaju. Svako naseljavanje trenutnog srpskog etničkog i demografskog prostora zajednicama iz drugih kultura koje sa srpskom imaju veoma malo ili nimalo dodirnih tačaka jeste ništa drugo do stvaranje novog kosmetskog problema nekim budućim generacijama Srba. Kao ilustrativan primjer može poslužiti činjenica da je Poljska, suprotno čestim optužbama zapadnih medija, zaista primila više od dva miliona migranata, no iz Ukrajine koja sa Poljskom ima više bitnih dodirnih tačaka, počevši od jezika, premo kulture pa do pripadnosti istoj grupi naroda. Iskustva Poljske sa ukrajinskim migrantima su bila daleko povoljnija nego li Zapada sa migrantima iz muslimanskih zemalja.
S obzirom na zloupotrebu principa ljudskih prava u različite političke svrhe sve jasnije definisane globalne elite, zahtjevi za integraciju i određeni stepen asimilacije od strane autohtonog stanovništva odmah bivaju prozvani rasističkim i šovinističkim istupima. U ovakvom sistemu pozivanje na poštovanje prava manjina poprima degenerativni oblik zasnovan na zanemarivanju prava većine što vodi homogenizaciji i nastanku kulturno i ideološki različitih zajednica na teritoriji koja živi iluziju ujedinjene države. Zemlje Zapada su trenutno najbolji primjer ovih procesa , bez obzira govorimo li o Sjedinjenim Državama čije stanovništvo je sve dublje podjeljeno na osnovu ideološki odrednica, ili pak o zapadnoevropskim državama koje su svojevoljno žmureći na sve buduće probleme danas stigle na naplatu, putem kulturno i nacionalno heterogenih migranata jačale svoje ekonomije.
Sva iskustva zemalja Zapadne Evrope, od početka migrantske krize 2015. pa do danas, upućuju na ispravnost onih politika koje onemogućavaju ulazak i ostanak velikog broja migranata. Dovoljno je uporediti broj i procentualni porast terorističkih napada u posljednjih pet godina na istoku te na zapadu kontinenta da bi se bez rezerve moglo potvrditi kako su države Višegradske grupe ispravno postupile kada su odbile da prihvate migrante sa Bliskog Istoka te Sjeverne Afrike. Uprkos svemu rečenome, postoji oblik migracije koji je po samoj svojoj prirodi koristan i dobrodošao a ogleda se u repatrijaciji domaćeg stanovništva koje je uslijed različitih okolnosti napustilo zemlju.
Ako je suditi prema medijskim navodima zasnovanim na zvaničnim statistikama različitih institucija, od početka devedesetih godina prošloga vijeka, Srbiju je napustilo više od milion stanovnika. Kao i u nekim drugim dijelovima svijeta mahom su odlazile visoko obrazovane osobe, koje su istovremeno spadale u radno sposobni i reproduktivno aktivni sloj stanovništva, upravo onaj dio nacije koji osigurava biološko obnavljanje i ekonomsku stabilnost.
Demografski potencijal ove grupe definitivno postoji i od suštinskog je značaja dotičnom potencijalu pristupiti kako bi bio konstruktivno iskorišten za potrebe nacije. Ako već ne možemo očekivati masovni povratak na prostore srpskih zemalja, što je i razumljivo kada se sagleda trenutna situacija, onda, bar u početku, neophodno je djelovati kako bi se očuvale srpske zajednice u dijaspori kao istinski posebne grupacije svjesne svoje kulture i tradicije, upoznate sa svojim jezikom i istorijom te utemeljene u svome slovenskom porijeklu. Hipotetičku grupu ljudi koji ne govore srpski jezik, ne poznaju svoju istoriju niti vjersku tradiciju te su do neraspoznatljivosti utopljeni u lokalno stanovništo besmisleno je nazivati srpskom dijasporom i može imati svrhu jedino u okviru jeftinih dnevnopolitičkih momenata.
Srpska dijaspora i značaj očuvanja identiteta ljudi u dijaspori
Očuvanje Srba kao Srba u kontekstu dijaspore je prvi stepenik oko kojega ne može biti spora. Bez ovoga koraka, svi ostali su ili nemogući ili daleko otežaniji nego što bi trebali biti. Matica, u našem slučaju Srbija, te ostale srpske zemlje, moraju doti svoj doprinos u ovome pogledu. Članovi srpske zajednice koji danas žive u Sjedinjenim Državama će sutra možda, spletom okolnosti, imati volju za povratkom i životom u otadžbini. Ako ne oni, eventualno njihovi potomci. Uzevši u obzir kulturološka i politička previranja u Americi, ne bi bilo na odmet, od strane političkih struktura u Srbiji, posvetiti određene resurse pronalaženju odgovarajućih i efikasnih mehanizama kako bi se dijaspori pomoglo u slučaju dalje eskacalije političkog nasilja.
Drugi korak u ovome proces mora biti uređenje države, ne isključivo zarad problema koji muče balkanske zemlje uopšteno, već i zbog dugoročne stabilnosti postojanja koja se nameće kao jedan od osnovnih preduslova za stabilnu i zdravu demografsku sliku. Ovo ne treba shvatiti kao poziv na dalju vesternizaciju srpskog društva, posebno kada se uzmu u obzir sve izraženiji i u javnosti sve prisutniji skandali vezani uz korupciju kako unutar zapadnih država, tako i unutar velikih organizacija kao što su Evropska Unija i NATO savez. Bez obzira na propagandne floskule kojima smo izloženi već decenijama, ideal društva koje je uređeno na temelju poštivanja zakonskih normi koje same, u većoj ili manjoj mjeri, prepoznaju određena prava i najnižim slojevima društva nije nikada bio isključivi prerogativ Zapada. Štaviše, za srpsko društvo, s ciljem očuvanja njegovih zdravih segmenata te ozdravljenja onih pogoćenih različitim patologijama, bilo bi preporučljivije izvršiti otklon od pravnih normi sa zapada čije države, upravo putem svojih pravnih sistema, postaju sve sklonije promociji i podsticanju različitih devijantnih ponašanja koja imaju negativan odraz na tradicionalne porodične vrijednosti te na samu sposobnost zasnivanja porodice.
Ne treba smetnuti s uma da bi eventualna repatrijacija značajnijeg broja Srba iz dijaspore imala pozitivnog uticaja i van demografske problematike. Prenos znanja, koji bi vjerovatno bio praćen i prenosom tehnologije, odnosno razvojem novih domaćih tehnologija, imao bi izuzetan značaj za dalje jačanje ekonomije i njenu diverzifikaciju, posebno u oblastima informatičkih tehnologija, robotike te naprednih proizvodnih metoda. Dijaspora, bez obzira na fizičko postojanje van granica srpskih zemalja, je i dalje sastavni dio srpskog nacionalnog bića te se o njoj kao takvoj mora voditi briga iz matice u svakom pogledu i koliko je to realno moguće. Demografija, iako nešto čemu se mora posvetiti svaka generacija, nije isključivo vezana za samo jednu generaciju, već se mora shvatiti kao kontinusan proces. Dopustiti postepeno utapanje raseljenog stanovništva u strana društva bez komentara ili pokušaja da se takav proces zaustavi i preokrene se može tumačiti kao odraz arogantne neodgovornosti prema srpskom narodu u njegovoj fizičkoj i vremenskoj ukupnosti.
U okvirima srpskog društva i medijske scene se često govori o demografiji posebno zbog negativnih trendova koji su dio naše svakodnevnice već nekoliko decenija. Često se ističe činjenica da demografija spada u jedan od ključnih faktora koji utiče na mnogo drugih oblasti.
Ekonomija je očigledan primjer s obzirom da pozitivan i stabilan priraštaj omogućava istovremeno zadovoljenje potreba tržišta rada, prirodnu smjenu generacija u kontigentu radno sposobnog stanovništva, te podstiče rast potražnje za uslugama i robom. Demografija se odražava i na stepen sigurnosti određenog područija s obzirom da pozitivan priraštaj održava visok stepen homogenosti u pogledu kulturne, nacionalne i religijske pripadnosti te smanjuje mogućnost nastanaka manjinskih separatističkih tendencija koje, kao što nas je iskustvo poučilo, mogu relativno brzo dovesti do nastanka teroristički nastrojenih grupacija. Iako postoje izuzeci, postojanje brojnog i nacionalno svjesnog stanovništva na jednoj teritoriji predstavlja jednu od najpouzdanijih garancija sposobnosti nacionalne prestonice da na dotičnom područiju neometano provodi politike u interesu cjeloga naroda.
Demografija i očuvanje kulturnog naslijeđa
Demografska slika takođe igra značajnu ulogu u procesu očuvanje tradicije i kulturnog nasljeđa. Jedan od ilustrativniih primjera u ovome pogledu vezan je za dio Azerbejdžana koji do nedavno nije uopšte bio spojen sa ostatkom države. Naime, prema istorijskim izvorima, azerbejdžanska enklava Nakičevan je veoma dug vremenski period bila sastavni dio onoga što bi mogli nazvati jermenskim etničkim prostorom. Nakon potresa sa početka prošloga vijeka i genocida na Jermenima od strane Turaka, demografska situacija se na dotičnom prostoru promjenila. U okviru SSSR-a ova teritorija je od strane komunističkog vođstva podarena Azerbejdžanu gdje je i ostala nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Teritorija današnje azerbejdžanske enklave je bila izuzetno bogata drevnim spomenicima jermenske kulture. Nakon postizanja nezavisnosti, Azeri su u period od 1997. do 2006. putem zvanično sankcionisanog kulturocida, uništili 89 srednjovjekovnih crkava, 5.840 kačkara (kameni blokovi ukrašeni hrišćanskim simbolima, slični srednjovjekovnim srpskim stećcima) te više od 22.000 nadgrobnih spomenika. Sličan odnos prema sakralnim spomenicima autohtonog stanovništva mogli smo da uočimo i kod Šiptara na Kosovu i Metohiji. S obzirom na ranije ponašanje Bakua, rasplet kavkaskog sukoba je probudio bojazan kako pojedinaca tako i uglednih svjetskih institucija da bi kulturna dobra jermenskog naroda u teritorijama pod kontrolom Azera mogla doživiti sličnu sudbinu.
Negativan prirodni priraštaj srpskog naroda i mogući pravci djelovanja
S obzirom da se srpski narod već više decenija suočava sa problemom nedovoljnog priraštaja, ovo pitanje se ne može povoljno rješiti u kratkom vremenskom periodu. Uprkos čestim isticanjima nepovoljne demografije, stiče se utisak da politička i druge elite ne shvataju trenutno demografsko stanje kao jedan od ključnih problema. Negativan priraštaj se mora posmatrati kao problem prvoga reda te eventualno kao osnovni problem srpskoga društva iz koga izviru, u potpunosti ili djelimično, brojni drugi problemi. Bez zdrave demografije koja bar osigurava prostu obnovu stanovništva, zajednica i u drugim oblastima neminovno postaje osifikovanija gubeći sposobnost prilagođavanja vanjskim i unutrašnjim izazovima.

Jedan od ključnih pravaca djelovanja, ako nam je već namjera popravljanje demografskih prognoza, mora biti i shvatanje, kako na stepenu pojedinca tako i na stepenu zajednice, da je poželjan broj djece, po porodici, dvoje ili više. Nesporno je da država i društvo moraju, putem svojih politika i normi, podržavati ovu praksu no istovremeno je neophodno da u okviru samoga pojma porodice predstava o dvoje ili troje djece postane uobičajena. Putem različitih oblika obrazovanja kako mlađih tako i zrelijih slojeva društva ovo je moguće postići i neophodno je u širem društvenom kontekstu razgovarati o ovoj problematici. Kao što je na početku teksta istaknuto, demografska statistika ne trpi diskusiju. Dvoje do troje djece po porodici je neophodno kako bi se postigla stopa proste zamjene stanovništva. U trenutku kada se postigne stopa fertiliteta od 2.1 vremenska dimenzija postaje ključna s obzirom da je neophodno održavati dotičnu stopu duži niz godina kako bi se ispravile demografske devijacije akumulisane decenijama.
Iako se pitanje demografskih tokova često pojavljuje u srpskoj medijskoj sferi, činjenica ostaje da se nedovoljno radi po tom pitanju te da preduzete mjere daju slabe rezultate.
Ovo je neodrživo stanje i ono će se, to je neminovnost, odraziti i na političku, ekonomsku i sigurnosnu sliku srpskog naroda. Prostora i potrebe za korekcijom po pitanju demografije ima i ona je neophodna s obzirom da se, po logici društvenog postojanja, nameće kao temelj obnove čitavoga društva, u svakoj njegovoj sferi, te se istovremeno javlja kao jedan od ključnih elemenata u očuvanju kulturnog i tradicijskog kontinuiteta.
U narednom tekstu Ljubiše Malenice biće riječi o odnosu feminizma i demografske slike društva.