Srđan Radanović: SANU – iz sna u san ili Treba li nam novi memorandum?

Kako smo saznali od Vladimira Kostića, neurologa i predsjednika najveće kulturne institucije u Srbiji, SANU, Kosovo nije srpsko ni defacto ni dejure. A pored toga, potvrdili smo da u Srbiji, odnosno na Balkanu, suprotno mišljenje nije tako dobrodošlo, pogotovo ne u javne sfere društvenih dešavanja. To mišljenje svakako može biti pogrešno, kao što je recimo – ovo, ali ono ipak ima težinu jer ga je izrekao jedan akademik.

Drugi akademik se pak ne slaže sa izrečenom tvrdnjom i poziva na konsolidaciju svih, na konsenzus i donošenje nekog generalnog i zvaničnog zaključka, opet onih koji se među sobom, o važnim pitanjima potpuno ne slažu.

Nude li akademici SANU ušuškani u Beogradu neko rješenje?

Koliko je Kosovo, prvo kao teritorija nekada pod potpunom vlašću Srbije, drugo kao istorijski važna okosnica sudbine naroda koji živi u njoj, i treće kao poprište ne samo balkanskog nego evropskog i svjetskog terorizma u svakom obliku zaista važno za akademike koji uljuljkani u beogradske fotelje, prepucavajući se preko medija i saopštenja, dokazuju izjave svakojake prirode, po njima, pune istina i činjenica, vrijeđajući i obesmišljavajući patnju i strah naroda koji i dalje živi na tom području.

Akademici „brigu o narodu“ svode na puke prepiske, pokoje eseje ili cijele romane o istoriji, a ne nude nikakvo rješenje, ni ono najmanje.

Kako neki naglašavaju značaj Kosova, tako taj značaj i degradiraju neodgovornim postupcima, ne predlažući kompromisno, realno rješenje za egzodus naroda sa Kosova, za terorizam, kriminal, najzvjerskija ubistva i mučenja nealbanskog stanovništva, i naposlijetku, ne nudeći sublimirano rješenje za Kosovo i Metohiju, balkanski Gordijev čvor. SANU se nikada nije pokazala kao Aleksandar Veliki, spreman da svojim razboritim mačem presječe zlo.

Matija Bećković u svojem kratkom obraćanju Vladimiru Kostiću i cijeloj Akademiji, naglašavao je potrebu za donošenjem sveobuhvatnog dogovora, teško mi je napisati, memoranduma, koji će biti odraz jedinstva inteligencije kada je riječ o Kosovu. To je nasušna potreba, misli on, ali ne dijeli i moj stav, da se treba naći promptno i pametno rješenje za život na Kosovu.

Ne nudeći ništa, vrlo je lako reći riječ koja je na ovim prostorima prva u rječniku- „izdajica“.

Grijehovi nedovršenih tekstova već su jednom okrvavili ruke srpskoj inteligenciji i dokazali da su samo  uljuljkani foteljaši sa dobrim sluhom za formiranje rečenica. Nadasve, ne svi. Postoje oni koji su osvjetlali obraz ovoj instituciji i makar za pedalj doprinijeli njenoj važnosti i respektabilnosti u političko-društvenom životu.

Zašto je Memorandum iz 1986. godine bio grijeh i mrlja srpske inteligencije svjedoči sam njegov sadržaj. Ekonomsko stanje u SFRJ, detaljno i vrlo tačno opisano, obiluje podacima koji su matematički izračunati, tačni i objektivni, a stanje srpskog naroda i politička situacija u državi opisana opet svadljivo, pomalo fantastično i nestvarno, nagomilano i neozbiljno. Slagao bih kad bih rekao da nema tačnih tvrdnji, mnogo ih je i baš zbog njih je ovaj dokument eksplodirao u javnosti, a na kraju svenuo u stvarnosti u kojoj se akademici nisu složili oko krucijalnih pitanja.

Od ozbiljnog nacrta, nedovršenog teksta, predikcije ili nagovještaja, bez rješenja, sa primjedbama i optužbama, nastala je šarada, teška i krvava. Tako je  sav grijeh pao na pleća dužnih i nedužnih Srba. Oni dužni su našli izlaz često u stranim ambasadama, raskošnim kazinima ili pod svjetlom crvenih fenjera, a nedužni su ili mrtvi ili danas plaćaju ceh foteljaških igrarija i nedovršenih tekstova.

Treba li nam novi memorandum SANU?

Siguran sam da čitaoci ne misle da ova ustanova ne bi trebala da donese zaključak, ili bar jedan „non pejper“ zajednički stav o vitalnim nacionalnim pitanjima. Ne mislim tako ni ja. Ali sam siguran u to, da bilo koji budući dokument, treba da bude odraz zajedništva, duha XXI vijeka, ne sublimacija istorije, nego kreiranje budućnosti, ali one koja ne bi smjela da bude kravava kao prošla, niti teška za nedužne, prognane i ubijene kao ova, jer takvih prosto ne bi smjelo biti.

U posljdenje vrijeme, Srpska akademija nauka i umjetnosti otvorila je vrata svojim unutrašnjim nemirima. Shvatajući da inteligencija, svojim radom zasluženo na mjestu na kojem je, ne može uvijek po svim pitanjima da bude složna, dolazim do zaključka da dašak XXI vijeka ulazi i u drevne prostorije zdanja starog 97 godina.

Šta imamo od diskusije Kusturice i Kostića?

U tim dešavanjima, glavni arbitar je Emir Kusturica, kome je valjda prijedlog za izbor u redove najznačajnijih naučnika i umjetnika, došao iz ćorsokaka pravo u ruke. Da li je to predložio Bećković, da li je to poslao Kostić, i ako jeste zašto, pitanja su čije odgovore možemo naći u redovima dva saopštenja. U Kusturičevom otvorenom pismu, on in media res odbija da bude izabran u Odjeljenje za književnost jer kako kaže „trebalo bi da budem slep kod očiju pa da poverujem kako osvetoljubivi Kostić nema većinu svojih ljudi u Odeljenju za književnost i kontrolu nad armijom akademaca u drugim odeljenjima, kod kojih će izdejstvovati sve što zamisli“, i ističe kako bi kandidatura u Odjeljenje za umjetnosti „odgovarala zdravom razumu“.

Tenisku lopticu uzvraća i Kostić koji ove navode potpuno osporava, i iz svog „samonametnutog ćutanja“ odgovara Kusturici na delikatan način, kroz četiri tačke. Kusturičeve denuncijacije o Kostićevoj bliskoj saradnji sa Sorošem, i čak slaganje sa njegovim mišljem, dolilo je ulje na vatru tragične  pomame na slobodno mišljenje. Na kraju, Bećković je taj koji je iskoristio svoju priliku da predloži Kusturicu u Odjeljenje za književnosti. Da, opet on, razum institucije ili konzervativno gunđalo.

I tako u duhu XXI vijeka, sa tenisom kao najskupljim sportom i otvorenim vratima SANU-a, nastavili smo sa sagom o Kosovu i ovaj mjesec, bez rješenja, sa porodicama tragično stradalih ispred vrata, u razgovoru sa Kostićem, i teškim riječima.