fbpx

Srđan Radanović: Ustavobranitelji XXI vijeka

Da Ilija Garašanin danas pogleda Srbiju, i vidi da u njoj postoji Ustav, ali da nije od onih koji se najdosljednije poštuju, svakako bi očekivao skoru bunu, ali kad bi pogledao opoziciju i shvatio da su među njima samo krvoločni političari željni vlasti, koji tek na okosnici svojih konferencija spomenu to da predsjednik države direktno preuzima na sebe svu jednu granu vlasti, e tad bi se okrenuo u grobu.

Ne bi jedino konzervativci, čiji je Garašanin predstavnik, dobro promislili o apatiji koja je zahvatila opozciju, tu bi i liberali Jovana Ristića zauzeli jasan stav o ne postojanju pravog oponenta vlastima koji ekonomijom vladaju, ali društvom, pak nikako. Možda bi naprednjacima XXI vijeka, naziv „operativci“ bolje odgovarao kako se ne bi degradirao trud stvarnih naprednjaka uložen u oslobađanje Srbije od autoritarne ruke, uvođenje slobode štampe i prvih slobodnih izbora. Današnji naprednjaci su u mnogome sušta suprotnost onima kojima, valjda, teže.

foto: Sputnik

Za vrijeme vladavine kneza Miloša, Srbija je bila osakaćena za pravu organizaciju i samostalno upravljanje koje se  ne oslanja samo na kneza. Sudije su sudile po naređenju, jer nekih posebnih zakona i nije bilo, sve do uvođenja Srpskog građanskog zakonika 1844. godine. Trgovci i činovnici su često bili potlačeni, tučeni i nipodaštavani, te nisu mogli da trpe teror i samovlašće čelnika države koji na osnovu zasluga iz Drugog srpskog ustanka, uzima sebi za pravo da vlada državom kao „sopstvenom baštinom“. Ministarski savjet dugo nije obrazovan jer nije išao u korist kontinuiranom samostalnom vladanju kneza. Bez obzira na kvalitetan, revolucionarni i nadasve liberalni Ustav iz 1835. kojeg je skovao najbolji srpski političar toga vremena, Dimitrije Davidović, kneževa samovolja je možda samo presvučena u neko novo ruho. Nakon, odlaska sa vlasti, nedugo, vraća se sa novim planovima, i za narod i Narodnu skupštinu, i kao preduzimač, ostaje na vlasti sve do smrti.

Srbijo među šljivama

I nakon 161 godine od njegove vlasti u Srbiji, ona je opet samo „u šljavama“ i glavom u pijesku. U šljivama nek ostane, ali sa glavom u pijesku nikako. Samovlašće lidera koji se nečesto smjenjuju za prestolom moderne države, možemo okarakterisati jednom rječju – kapital. Kapital, bio on Marksov, Sorošev ili ruski, sredstvo je za hipnotisanje i manipulaciju. Hipnotisanje funkcionera i manipulisanje širokim narodnim masama. I danas svaka indivua, ne samo fizička, nego i ona privilegovanija, psihička, živi u strahu od neosvjetljenih haustora, dubokog šipražja i mračnih ulica. Iz takvih predjela vreba kriminal, katkad i direktna palica državnih centara moći, a potom simptomatično i decenijama nerasvjetljena ubistva.

Jedina ubistva i mučenja koja su u Srbiji, i na Balkanu bila otvoreno rasvjetljena i potpuno „čista“, su ona golootočka. Niko se nije pitao šta će sa svim onim zarobljenicma eho komore biti, kad postanu slobodni da samo rade, ne razmišljaju, i kao takvi umru. Svaki drugačiji glas u Srbiji se kao sjekirom presječe i pokuša zatrijeti. Nekad od socijalista, danas od drugačijih prema seksualnoj orjentaciji ili bilo kakvoj drugoj, srpski establišment kojeg, za inat, uvijek sačinjavaju ostaci bezumlja i konzervativnih razmišljanja XIX vijeka, strahuje od nestanka Srbije ako se čuje i slavi različitost. Greška za greškom niže se o kaljavu bisernu ogrlicu Srbije. Kaljavu od nepoštenja i nerazumnih postpaka u prošlosti i života u zabludama, lažima i opet, prošlosti. Danas, kao i onda, pošteni strahuju za svoje radno mjesto, za egzitenciju, za budućnost, pa tako nesigurni i krhki nerijetko se otisnemo u more neko tuđe, nepoznato i naizgled slatko.

Ustav kao nekad sloboda, danas je samo „okvirni“ dokument. Na njega se pozivamo kad dokazujemo čije je Kosovo, na njega se pozivamo kad donosimo budžet, kad raspisujemo izbore, kad formiramo vladu (striktno). Tek nekoliko članova kao papagaji ponavljamo ne bi li valjda potisnuli iz narativa i one druge, katkad važnije, a tiču se moći. Nije zakon tu da se krši, ako ste odrasli funkcioner, ili kako kažete „iskusni političar, koji je učio na svojim greškama, kojih je bilo mnogo“. Ni Ilija Garašanin ni Monteskje, ne bi tolerisali kršenje onih osnovnih načela podjele vlasti, u kojoj bi jedan čovjek da objedini sve – i sudstvo i zakonodavstvo i izvršenje sopstvenih naredbi. Medijska kampanja priprostih televizijskih kanala i još gorih tabloida, stvara osjećanje žaljenja truda Nikole Tesle, svjetskog napretka, i sječe drveća za štampanje novih stranačkih pamfleta u obliku „renomiranih“ novina. Kad je bio premijer, Vučić je bio „bog i batina“, uvijek ljut, kabadahija među svojima, a kulturni đak na nastavi Bila Klintona, Tonija Blera ili Gerharda Šredera. Nerijetko, te velike učitelje i utemeljivače „demokratije“, pita za savjet, jer ipak je pravi savjet, zlata vrijedan. Možda smo to mogli i tolerisati, jer je u Srbiji, bar modernoj strani, premijer imao glavnu riječ u državi. Kako je 2017. godina postala godina njegovog ustoličenja za cara Srbije, premijer je potpuno iščezao. Ponašajući se kao u polupredsjedničkom uređenju, recimo Francuske, sa Ustavom iz 2006, car i dalje manipuliše i za to ga niko ne krivi. Svima su važniji NIN ili Danas, ne znajući da je mnogo skuplji papir konačno za neke, postao pepeo.

Ustavobranitelja XXI vijeka nažalost nema. Možda je Ustav prevaziđen dokument, ali sigurno jeste onaj koji nas štiti od terora pojedinaca, egoističnih i ljutih na sopstveni narod, hvalisavaca i egocentrika, narcisa i potpunih luđaka. Nekad se govorilo da je Ustav hljeb, a danas, blato, šund i smeće.

1 thought on “Srđan Radanović: Ustavobranitelji XXI vijeka

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian