Osvrt na Zakon o istopolnim zajednicama

Ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog u Vladi Srbije, Gordana Čomić, je u novembru prošle godine najavila usvajanje zakona o istospolnim partnertstvima. Prema Čomićevoj, zakon bi trebao da se pronađe u skupštiskoj proceduri prije proljeća 2021.

Rasprava vezana uz ovaj zakon, i oblast koju bi on trebao da uređuje, otvara prostor za kritičko posmatranje ovoga pitanja putem osvrtanja na nekoliko bitnih aspekata. Iako postoji više elemenata kojima je neophodno posvetiti pažnju kada govorimo o legalizaciji istospolnih zajednica, u okviru ovoga teksta ćemo razmotriti problematiku Overtonovog prozora, pitanje statusa Ustava Srbije te odnos između eventualnih istospolnih zajednica i usvajanja djece.

Tekst Radija Slobodna Evropa, posvećen ovome pitanju, navodi da bi ovim putem „istospolni parovi dobili neka od osnovnih prava koja do danas nemaju, poput prava na podelu imovine, nasleđivanja partnera ili učešća u donošnjenju odluka u slučaju bolesti, te posete partnera u bolnici ili zatvoru“.

Maja Šenk, programski koordinator oranizacije za lezbejska ljudska prava, Labris, je istakla da „to nisu nikakava posebna prava i mi ih ne ostvarujemo na uštrb strejt zajednice. Samo želimo ono što je njima oduvek omogućeno“. Marko Mihailović, direktor „Beograd prajda“ se osvrnuo na činjenicu da predloženi zakon neće priznati istospolni brak niti će dozvoliti usvajanje djece izjavivši „naravno da smatramo da je definicija braka diskriminišuća, ali u ovome trenutku samo želimo da istispolni parovi imaju dostojanstvo koje bi svako ljudsko biće trebalo da ima.“

Ako je suditi prema izjavi predsjednika Gej lezbejskog info centra, Predraga Azdejkovića, pitanje dotičnog zakona je već rješeno. Naime, prilikom intervjua za B92.net Azdejković ističe svoje očekivanje da će spomenuti zakon biti usvojen te da „Vlada, a i ministar Čomić se ne bi upuštali u ceo proces da nisu sigurni da će to biti usvojeno“. Kao što se moglo i očekivati, svi oni koji su pozivaju na donošenje ovoga zakona svoj stav pravdaju humanističkim razlozima, odnosno izjednačavanjem u pravima.
Profesor Pravnoga fakulteta u Kragujevcu, Zoran Čvorović, prilikom gostovanja u emisiji Dijalog, napominje da „mi zanemarujemo gde je moć. Dakle, moć je negde spolja. A neko ko unutra eventualno sprovodi tuđu volju, on ne može da bude glavna meta…Ovaj zakon ne dolazi direktnom voljom vlasti, vlast je samo kooperativna kako bi sadašnja garnitura ostala na vlasti. Pritisak dolazi iz Brisela zato što članstvo u Savetu Evrope, jer je Evropski sud za ljudska prava nadležan za sve članice Saveta Evrope.

Kada pogledamo praksu Evropskog suda za ljudska prava i kada pogledamo promene u zakonodavstvu svih članica Saveta Evrope mi jasno vidimo da je, na primer, Grčka 2015. godine izgubila sudski spor pred sudom u Strazburu zato što nije imala zakon o istospolnim partnerstvima“.
Iz ranijeg navoda se može zaključiti da su trenutne srpske vlasti primorane uskladiti zakonodavstvo Srbije sa zakonodavnim normama Evropske Unije. Profesor Čvorović u nastavku razgovora ističe da se kroz ovaj zakon homoseksualnim parovima pružaju ista imovinska prava koja stoje na raspolaganju supružnicima te da se vrši izjednačavanje braka, koji je definisan ustavom kao zajednica muškarca i žene, i homoseksualne veze u pogledu forme s obzirom da je proces zaključivanja obje zajednice identičan pred zakonom. Uzevši navedeno u obzir, postaje jasno da je novi zakon u suprotnosti sa ustavom zemlje, što bi eventualno pružilo i priliku za njegovo uklanjanje ako bi se mogao tumačiti kao neustavan, no istovremeno, usvajanjem ovoga zakona bi se mogao otvoriti put ka dovođenju u pitanje samoga ustava Srbije kao i pravne definicije institucije braka.

Stanje u EU

Ovde nije na odmet istaći da postoje članice Evropske Unije, istovremeno i članice Savjeta Evrope, koje ne dozvoljavaju niti istospolne zajednici niti gej brak. Ako tako mogu postupati punopravne članice, zašto ne i Srbija?
Pored pravno upitne prirode ovoga zakona, njegovo donošenje je protiv volje velike većine građana Srbije. Prema istraživanju američkog Nacionalnog Demokratskog Instituta (National Democratic Institute – NDI) iz 2015. godine, 88% od ukupnog broja ispitanika iz Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine te Albanije je protiv istospolnih brakova ili zajednica. S obzirom da je ovo prosjek za sve ispitanike sa prostora Zapadnog Balkana, možemo pretpostaviti da se stepen protivljenja istospolnim zajednicama koje oponašaju brak unutar pojedinačnih država kreće između 85-90%.

S obzirom da ćemo se prvenstveno pozabaviti problematikom Overtonovog prozora, možemo iskoristiti ranije citiranu izjavu gospodina Mihailovića kao indikativnu u smislu budućih zahtjeva predstavnika homoseksualnih grupa u Srbiji. Izuzetno je važno uočiti da već sada Mihailović ističe trenutnu definiciju braka u Srbiji kao „diskriminušću“, što podrazumjeva da će dotična neminovno biti napadnuta uz korištenje istih floskula koje se trenutno koriste za potrebe progruravanja zakona o istospolnim zajednicama.

Šta je Overtonov prozor?

Overtonov prozor, inače intelektualno čedo političkog analitičara Džozefa Overtona, se može definisati kao relativno dugotrajan i postepen proces kojim se unutar jednoga društva uvode i normalizuju ranije neprihvatljive ideje. U okviru Overtonovog prozora određena ideja može biti, u pogledu stepena prihvatljivosti, definisana kao nezamisliva, radikalna, prihvatljiva, razumna, popularna i kao politika, u smislu zvanične državne politike. Isticanjem definicije braka kao „diskriminišuće“ direktor „Beograd prajda“ već sada izjednačava tradicionalni brak sa nečim negativnim jer se diskriminacija po automatizmu čita kao negativna karakteristika, bez obzir na okolnosti i moguće interese onih koji govore o diskriminaciji. Već sada se vrši pokušaj pomjeranja Overtonovog prozora po pitanju shvatanja definicije braka sa ciljem njene promjene.

Sam Overton je smatrao da „uloga organizacija poput njegove nije da lobiraju političare kako bi oni podržali ideje smještene van prozora već uvjeriti birače da ideje koje se nalaze van prozora, zapravo spadaju unutar njega. U slučaju uspjeha, ideja ranije smatrana nezamislivom može postati do toga stepena sveprisutna da je teško zamisliti drugačije stanje stvari“.
Kao što vidimo, svrha Overtonovog prozora jeste da postepeno pomjera granice prihvatljivoga putem vještački stvorenog dijaloga, pokrenutog od strane specifičnih interesnih grupa, kao što su različiti lobiji. Sam Overton jasno stavlja do znanja da svrha prozora nije suočavanje sa temama van prihvatljivog, koje neki političari možda podržavaju, putem pružanja argumenata za njihovo prihvatanje. Svrha je anestezirati obične građane u pogledu njihovog moralnog ili kritičkog odnosa prema idejama koje su ranije bile nezamislive kao društveno prihvaćene pojave, te stvoriti prostor za normalizaciju rasprave o datim idejama čime one i stupaju u okvir prozora. Kao ilustrativan primjer može poslužiti odnos prema pedofiliji u nekim zemljama Zapada.

U parametrima Overtonovog prozora, pedofilija spada u kategoriju fenomena koji su nezamislivi kao široko rasprostranjeni i prihvaćeni od strane društvene zajednice. Ovakav stav je zajednički ogromnoj većini stanovnika kako na Zapadu tako i na Istoku. Uprkos jasnoj odbojnosti koju većina stanovnika gaji prema ovakvome ponašanju, u zapadnim zemljama postoje oni koji pozivaju na drugačiji odnos ka ovome problemu. Ovaj poziv poprima, kao što ćemo vidjeti, različite oblike no suština je ista i ogleda se u promjeni shvatanja šta pedofilija zapravo označava.
Pedofilija se, uopšteno, definiše kao seksualna perverzija čiji objekat požude su djeca. Unutar psihijatrije, pedofilija je „poremećaj okarakterisan ponavljanim i intenzivnim seksualnim fantazijama, porivima ili ponašanjima usmjerenim ka djeci obično mlađoj od trinaest godina“. Bez obzira kako posmatrali pedofiliju, kao degenerativno ponašanje osoba svjesnih svojih postupaka ili pak kao teški mentalni poremećaj nad kojim određena osoba nema kontrolu, nesumnjivo je da samo ponašanje pripada kategoriji neprihvatljivoga. Kažnjavali je ili liječili, pedofilija ostaje perverzija odbojna normalnom društvu.

Uprkos navedenom, postoje elementi društva kojima je namjera, iz ovoga ili onoga razloga, promjeniti trenutni status pedofilije. Kao jedan od ilustrativnijih primjera može poslužiti Mirjam Hejn, njemački student koja se učesnicima TEDx dogaćaja organizovanom na Univerzitetu u Vurcbergu obratila sa prezentacijom na temu „Pedofilija je prirodna seksualna orijentacija“. U toku svoga govora Hejn je pedofiliju predstavila kao nepromjenjivu ličnu karakteristiku, poredeći je sa heteroseksualnošću, te je svoje stavove opravdala tvrdnjom da ne bi trebali „povećavati patnju pedofila njihovim isključivanjem, ruganjem ili okrivljivanjem…Postupajući tako, mi povećavamo njihovu izolaciju i šanse za seksualno zlostavljanje djece“.

Već ovde možemo uočiti pokušaj pomjeranja Overtonovog prozora kroz tvrdnju da je pedofilija sasvim normalna seksualna orijentacija koja se može, bez većih problema, uporediti sa heteroseksualizmom. Ne iznenađuje ni igranje na kartu emocija te korištenje pojma patnje. Svrha nije humanizovate osobe koje su podlegle pedofiliji kao mentalnom poremećaju, svrha je normalizovati samu pedofiliju putem davanja ljudskoga lica jednom degenerativnom fenomenu.

Predavanje Mirjam Hejn je dočekano sa kritikom kako od strane običnih građana tako i od strane struke, no činjenica ostaje da je gospođica Hejn bila student u trenutku govora, te da će već sutra ona eventualno pripadati sloju obrazovanih ljudi koji bi trebali sloviti kao elita društva i kojoj bi trebalo biti povjereno usmjeravanje i očuvanje istoga. Razloga za brigu ne bi bilo da je ispad Hejnove izolovan slučaj, no napori za uvođenje pedofilije u sferu svakodnevnog mogu se pronaći još početkom osamdesetih godina kada su se širom Zapada pojavile organizacije sa ciljem zastupanja pedofila. Mnoge od dotičnih grupa su u međuvremenu rasformirane ili rasturene od strane policijski organa, no pokrenuti proces nije odstranjen iz društvenog toka.

U članku za britanski Gardijan, iz 2013. Džon Henli opisuje kako je „Nacionalni savjet za građanske slobode, trenutno poznat kao lobistička grupa pod imenom Liberti, 1976. podnio parlamentarnom odboru prijedlog za reviziju krivičnog zakona unutar kojeg se isticalo da „seksualna iskustva sa odraslom osobom u koja se djete svojevoljno upusti ne uzrokuju nikakvu prepoznatljivu štetu…Suštinska potreba je promjena stava koji pretpostavlja da svi slučajevi pedofilije uzrokuju trajnu štetu“.
Štaviše, tokom 70-tih, grupe poput Pedofilske akcije za oslobođenje (Pedophile Action for Liberation) te Pedofilske razmjene informacija (Pedophile Information Exchange) su postale članovi Nacionalnog savjeta za građanske slobode, jedne od najstarijih i najpoznatijih zagovaračkih grupa u Velikoj Britaniji, koji je kasnije i otvoreno dovodio u pitanje prirodu traume žrtava pedofilije. U istom periodu, na teritoriji Sjedinjenih Država oformljena je organizacija pod nazivom Sjevernoamerička asocijacija za ljubav između muškaraca i dječaka (North American Man/Boy Love Association – NAMBLA) čiji svrha je bila slična kao i kod grupacija iz Velike Britanije.

Sam članak iz Gardijana, spomenut ranije, indiferentan je prema temi i služi kako bi dodatno zamutio vodu, s obzirom da je prožet pitanjima o ispravnosti normalnog shvatanja pedofilije te se Henli u jednom trenutku čak i poziva na holandsko istraživanje iz 1987. u okviru kojega se nekolicina dječaka pozitivno odnosila prema svojoj vezi sa starijim muškarcima. Ovakvo postepeno nagrizanje moralnog temelja nije strano medijima, te se slični članci mogu pronaći i u drugim glasilima.

U 2017. BiBiSi objavljuje članak pod nazivom „Mladi pedofili koji ističu da ne zlostavljaju djecu“. Godinu ranije, članak britanskog Independenta „Pedofilija, seksualna orijentacija kao što je heterseksualnost ili homoseksualnost“ prenosi mišljenje neimenovanog psihologa koji zastupa isti stav kao i ranije spomenuta gospođica Hejn. U drugoj polovini 2020. Njujork Tajms objavljuje članak sa naslovom „Optuženi za seksualni zločin, no bez žrtava“ koji se bavi osobama uhapšenim prilikom policijske akcije u okviru koje su se policijski službenici na društvenim mrežama predstavljali kao maloljetnici te tako pokušavali da identifikuju pedofile.
Uporedo sa forsiranjem novoga narativa u klasičnim medijima, postoje naznake da je u toku i tiha kampanja kojom se želi transformisati shvatanje pedofilije, pa se čak i samo ime mjenja te pedofili postaju „osobe koje privlače maloljetnici“ (Minor Attracted Persons – MAP). Najuočljiviji primjer iz 2020. je prikazivanje filma „Slatikiši“ (Cuties) na američkom servisu Netfliks koji, prema navodima autora, nosi poruku upozorenja na pedofiliju i dječiju pornografiju. Sam način na koji su navodne poruke predstavljene gledaocima dovodi u pitanje iskrenost autora s obzirom da u toku filma mlade djevojčice u više navrata učestvuju u očigledno seksualizovanim scenama plesa, pri čemu ovo nisu jedini problematični elementi ostvarenja.
Bez potrebe da, u okviru ovoga teksta, ulazimo dublje u pozadinu i razloge nastanka filma „Slatkiši“ dovoljno je istaći da je dotični film snimljen, te da jasno oslikava pomjeranje Overtonovog prozora, s obzirom da prije pedesetak godina projekat ove vrste ne bi običnoj osobi pao na pamet niti bi zvanični mediji promovisali takvo stvaralaštvo. Štaviše, bujici osoba koje su kritikovale kako film tako i mrežu Netfliks zbog prikazivanja se suprotstavila manja grupacija koja je film otvoreno podržala ne videći u njemu ništa problematično. Overtonov prozor je pomjeren, uprkos otporu većine građanstva.

Pravni odnos braka i istopolne zajednice

Pored opasnosti od normalizacije različitih nepoželjnih pojava, uvođenje novoga zakona može istovremeno poslužiti kao odskočna daska za napad na ustav Srbije. U prethodnom djelu teksta naveli smo mišljenje profesora Zorana Čvorovića koji ističe da će u pravno-imovinskom i formalnom smislu brak i istospolna zajednica biti izjednačeni unutar zakonskog sistema Srbije. S obzirom na takvo stanje, odmah se može postaviti pitanje šta je brak kao institucija. Jednom kada se dotično pitanje postavi, bez sumnje će se pojaviti strane zainteresovane za promjenu tradicionalnog shvatanja braka te „liberalizaciju“ njegove definicije.
Dotični akteri će vjerovatno biti okupljeni oko istih pojedinaca i organizacija koje danas zagovaraju uvođenje istospolnih zajednica. Pravna nedefinisanost braka, koja proističe iz ovakve situacija, stvara napetost na relaciji između ustavne definicije braka i definicije istospolne zajednice, obilježene svim karakteristikama koje ima i brak.
Dovođenjem pravnog sistema Srbije u ovaj položaj ostavlja se prostor za kritiku ustava te poziv na njegovu promjenu. Očekivati da će se novim zakonom okončati razgovor o homoseksualnim osobama u Srbiji je naivno i može se smatrati, u skladu sa iskustvima drugih država, da je ovo tek prvi korak u borbi protiv tradicionalne porodice i njene uloge u društvu. Oni koji trenutno pitanje istospolnih zajednica posmatraju kroz prizmu prava pojedinca zanemaruju negativne konotacije takvih pravnih normi na organski nastala shvatanje porodice i braka.
Brak kao institucija počiva na biološkoj komplementarnosti muškarca i žene. Biologija, po svojoj prirodi lišena emocija, počiva na prirodnim procesima utemeljenim na stvarnim potrebama preživljavanja i opstanka u materijalnom okruženju. Iz perspektive biologije, istospolni parovi su devijantne pojave osuđene na nestanak s obzirom na očiglednu nesposobnost takvih parova da se na prirodan način nastave putem potomstva.

Pozivi za promjenu definicije braka će biti predvođeni demagogijom koja brak u tradicionalnom smislu definiše kao diskriminišući, iako brak kao biološki i društveni fenomen postoji van oblasti podložnih manipulaciji od strane grupa ili pojedinaca, kao što je oblast ljudskih prava. Brak je to što jeste zahvaljujući karakteristikama koje ljudi ne mogu promjeniti. Biološku osnovu braka je moguće uočiti u prirodi čim se uzme u obzir postojanje životinjskih vrsta čiji članovi svoje čitave život provode u monogamnoj vezi.

S obzirom da se „sporna“ definicija braka nalazi u ustavu, neophodno je istaći suštinski značaj ovoga dokumenta u pogledu očuvanja pravnog statusa, kako Kosmeta tako i Vojvodine. Ustavom je istovremeno definisano i više drugih pitanja, kao i nedvosmislen stav da je „Republika Srbija država srpskoga naroda i svih građana koji u njoj žive…“ što je nekim grupacijama postalo problematično, ako je suditi po reakciji na nedavnu reklamu Vojvođanske banke „Koliko ćeš Srpčića da mi rodiš?“.
Ako uvažimo tvrdnju da je Brisel izvor pritiska na vlasti Srbije, u pogledu novoga zakona, nije nelogično očekivati da Vašington ima isti stav kao i Evropska Unija, s obzirom na, u većini slučajeva, identičan ideološki temelj. U slučaju promjene trenutnoga ustava, ili rasprave o mogućnosti promjene, može se sa punim pravom očekivati visok stepen pritiska od strane EU i SAD kako bi novi ustav Srbije, u svakoj njegovoj oblasti, što više bio usklađen sa njihovim politikama, što zamalo po automatizmu znači dokumenat negativno nastrojen prema ključnim interesima srpskoga naroda.

Koliko traje Ustav

Prema istraživanju Pravnog fakulteta Univerziteta u Čikagu, iz 2009. godine, prosječan ustav ima vijek trajanja od približno sedamnaest godina. Ovo nas navodi na zaključak da je u savremenim političkim okolnostima, ustav kao temeljnim dokument, često izložen pritiscima, koji se mogu, najprostije, razvrstati u spoljašnje i unutrašnje. Studija nastala 2015. kroz saradnju univerziteta u Čikagu i Londonu je pokazala da u svijetu trenutno postoji samo 14 zemalja čiji ustavi su stariji od stotinu godina.
Sama studija, koja se bavila dugotrajnošću holandskog ustava ističe da postoje tri ključne lekcije koje zemlje u razvoju mogu preuzeti iz holandskog iskustva za potrebe svoga političkog razvoja. Prva lekcija naglašava da se „ustavi moraju prilagođavati vremenima. Holanđani su obnavljali svoj ustavni okvir nekoliko puta u toku svoje istorije kako bi se prilagodio novim uslovima te postao više inkluzivan. Od posebnog značaja je da se u prvim godinama ustava zemlja morala prilagoditi velikim izazovima koji su slični onima kroz koje danas prolaze mnoge zemlje u razvoju. Pod dva, ustav je podržavao i nije unazađivao političku saradnju elita koja je prevazilazila klasne i političke podjele, poznatu u okviru društvenih nauka kao konsocijationalizam. Pod tri, Holandija je predvodnik u pogledu integracije svoga ustavnog poretka u širi međunarodni pravni poredak“.

Iako se ne spominju po imenu, za pretpostaviti je da bi ove pouke bile preporučene i Srbiji, s obzirom na njen status zemlje u razvoju, no rješenja i pouke koje je Holandija povukla iz svoga razvoja i istorije ne moraju da budu odgovarajuće za Beograd te je autor mišljenja da mogu poslužiti u kontekstu srpskoga društva jedino kao teško modifikovane politike prilagođene domaćim okolnostima.
S obzirom na značaj ustava u okviru pravnoga sistema određenog društva, nesumnjivo je od koristi postojanje određenog stepena fleksibilnosti koji osigurava sposobnost ovoga osnovnog zakona da ostane relevantan prilikom pojave ranije nepredviđenih društvenih fenomena i okolnosti. Korisnost prilagodljivosti, kao osobine, nije sporna no mora se uzeti u obzir da ustav ne treba da postoji kako bi se prvenstveno mjenjao. Isticati fluidnost određene kategorije naglašava njenu nesposobnost podržavanja stabilnih formi, bez obzira o čemu govorili. Ustav nastaje kao odraz volje jednoga naroda, njegovoga shvatanja sopstvenoga položaja u svijetu, njegove tradicije i kulture te njegovog istorijskog iskustva. Ove kategorije moraju po svojoj prirodi biti nepromjenjive kako bi mogle ispuniti svoju funkciju orijentira društva na njegovom putu kroz vrijeme te istovremeno poslužiti kao vrijednosne vertikale oko kojih se nacija okuplja.
U situaciji gdje se ustav rastaje od spomenutih kategorija jasno je da više ne postoji osjećaj povezanosti između trenutnih stanovnika date zajednice i prvobitnih tvoraca ustava, bilo zbog gubitka nacionalne svijesti ili pak zbog potpune zamjene autohtonog stanovništva migrantskom populacijom. Po pitanju određenih društvenih fenomena objašnjenih u okvirima ustava, čije definicije proističu iz utvrđenog istorijskog iskustva i bioloških odrednica, kao što su brak, porodica, definicija žene i muškarca, ustav ne bi smio da se uopšte mjenja s obzirom da dotične strukture nisu definisane kao takve proizvoljnom ljudskom odlukom već silama van ljudskog uticaja. Brak kao brak ne postoji samo kao pravno definisana zajednica muškarca i žene već postoji kroz čitavu istoriju ljudske civilizacije kao arhetipski uzor sa univerzalnom primjenom.

Autor se u nekoliko navrata bavio pitanjem demografije s obzirom da su demografska kretanja jedan od najbitnijih pokazatelja zdravlja jednoga društva te njegovih budućih potencijala i problema. Ukupna stopa fertiliteta u Holandiji, za 2019. godinu, iznosila 1.56 djece po ženi. Ovo je daleko ispod stope potrebne za prosto obnavljanje stanovništva. Najviše migranata unutar Holandije potiče iz četiri zemlje van Evrope, Turske, Surinama, Maroka i Indonezije, dok se ukupna migrantska populacija procjenjuje na nešto više od 4 miliona osoba. U zemlji koja broji približno sedamnaest miliona stanovnika, vidimo da broj migranata čini blizu jedne četvrtine ukupnog broja stanovnika. Prema istraživanjima provedenim u toku 2010. žene porijeklom iz Turske i Maroka su imale više djece i postajale su majke ranije nego li Holanđanke.
Iako je uočen trend opadanja ukupne stope fertiliteta migrantskih populacija unutar zapadnoevropskih zemalja, može se očekivati, zbog prirode samih demografskih procesa, da će u Holandiji broj autohtonih Holanđana nastaviti da se smanjuje dok će broj građana migrantskog porijekla nastavit da raste u doglednom periodu.

Migranti, u bilo kojem društvu, su obavezni poštovati zakone zemlje domaćina no to ne označava automatsko utapanje dotičnih zajednica u kulturne norme autohtonog naroda. Štaviše, strana sredina države domaćina može uticati na porast značaja sopstvenih kulturnih obrazaca unutar migrantske zajednice. Od značaja je uočiti da u pogledu vrijednosnih obrazaca postoji razlika između autohtonih Holanđana i migrantske populacije, te prihvatiti da reprodukcija vrijednosti na kojima trenutno počiva holandski ustav zavisi od reprodukcije samoga autohtonoga stanovništva. Činjenica da migrantska populacija trenutno, u velikoj većini, poštuje zakone Holandije ne znači da su migrantske zajednice odustale od sopstvenog kulturnog šablona niti da bi u slučaju dalje demografske promjene, iste te zajednice podržale trenutni ustav Holandije. On kao takav opstaje zahvaljujući demografskoj dominantnosti Holanđana na čijim vrijednostima je i zasnovan.
Ustav koji je okarakterisan visokom stopom fleksibilnosti može dovesti do svojevrsnog otuđenja od naroda iz kojeg je i nastao. Bez obzira bio liberalan ili ne, ustav Holandije počiva na vrijednostima koje su od značaja prvenstveno samim Holanđanima. U slučajevima gdje date vrijednosti, posebno ljevičarsko-liberalne, podstiču starenje i opadanje autohtone populacije, dolazi do nastanka procesa koji u krajnjoj instanci kulminiše marginalizacijom spomenutih vrijednosti i okončavanjem pravnoga sistema koji je na njima zasnovan.

Posljednja preporuka studije ističe položaj Holandije kao države predvodnika u pogledu integracije svoga ustavnog poretka u širi međunarodni pravni poredak no to ne mora isključivo biti pozitivna osobina, niti pak preporučljiva za sve države. Nije najjasnije zašto se uopšte, kao preporuka ističe integracija pravnoga sistema u međunarodne pravne norme. Svakako, određeni stepen uvažvanja normi međunarodnog prava je neophodan za normalno funkcionisanje države u trenutnom svijetu, no to se ne bi trebalo činiti bez obaziranja na sopstveno iskustvo i specifične nacionalne okolnosti. Razlog za visok stepen integrisanosti holandskog ustava u nadnacionalne strukture može biti bliskost izvora, u pogledu vrijednosti, ustava Holandije i trenutnog međunarodnog sistema. Oba fenomena su proizvod Zapada i u skladu s tim je za pretpostaviti da se dodiruju u više tačaka. Nije na odmet zapitati se koliko bi savremena Holandija, takva kakva je, bila voljna da se pravno integriše u međunarodni sistem predvođen Ruskom Federacijom ili Kinom, da ne govorimo o državama koje su po uređenju još udaljenije od holandskog modela.
U svijetu koji sve više poprima obrise multipolarnoga nije nemoguća pojava više blokova koji se karakterišu različitim sistemima pravnih normi. Kao što određeni broj stručnjaka predviđa fragmentaciju internet prostora uslijed politizacije istog, nije nemoguće da će iz sličnih razloga doći do fragmentacije međunarodnih pravnih standarda, posebno kada se uzme u obzir njihova oslabljenost nasilnim aktima zapadnih država u posljednje tri decenije.

Dovoditi temeljne postavke ustava zarad ideoloških interesa zapadnih centara takođe će moći biti tumačeno kao svrstavanje u prozapadni blok, iako je trenutna pandemija pokazala pragmatičnost saradnje Srbije sa svim zainteresovanim stranama. Istovremeno, takav potez može uzrokovati unutrašnju nestabilnost s obzirom da bi promjena ustava izazvala negodovanja većinskog dijela populacije. Iako se trenutno ustav Srbije ne dovodi u pitanje, zakon o istospolnim zajednicama može i vjerovatno hoće biti iskorišten kao polazna osnova za buduću kritiku, što se istovremeno treba i posmatrati kao napad na ustavno-pravni poredak Srbije.
Iskustvo drugih zemalja potvrđuje pretpostavku da je zakon o istospolnim zajednicama zapravo samo prvi korak. Ako pogledamo primjer Sjedinjenih Država, Havaji postaju prva država unutar SAD-a koja izjednačava homoseksualne parove sa heteroseksualnim supružnicima u pogledu prava, odlukom sudije Čenga iz 1996. godine. Četiri godine potom, savezna država Vermont prva legalizuje civilne zajednice da bi Masačusets 2004. legalizovao homoseksualne brakove. Primjer države Masačusets nedugo potom prate Vermont, Vašington, Konektiket, Ajova i Nju Hempšir.
Prilikom obrazloženja svoje odluke, sud u Masačusetsu je naveo da „pronalazi zabranu homoseksualnog braka neustavnom s obzirom da uskraćuje dostojanstvo i jednakost svih pojedinaca“. Obratiti pažnju na emotivno nabijeno obrazloženje koje počiva na dostojanstvu i jednakosti. Kada se govori o jednakostima u okviru političkoga sistema, može biti samo govora o jednakostima pred pravnim normama. Prava, koja se koriste kao osnov za pokretanje pitanja homoseksualnih zajednica, mogu biti zadovoljena i drugim pravnim procedurama, bez potrebe da se zalazi u sferu braka i njegove definicije. Jasno je da u našem slučaju novi zakon treba da posluži kao još jedan korak u procesu društvenog inžinjeringa, na koji trenutne vlasti u Srbiji, po svemu sudeći, pristaju, uprkos očiglednom demografskom i kulturnom nazadovanju zapadnih zemalja koje su listom prihvatile zamalo pa sve oblike devijantnosti skrivene iza tanke zavjese ljudskih prava i dostojanstva.

Vrhovni sud Sjedinjenih Država, 2015. godine donosi odluku kojom istospolni brakovi postaju legalni na prostoru svih pedeset saveznih država. Isti taj Vrhovni sud 2017. odlučuje da omogući usvajanje djece homoseksualnim parovima na čitavoj teritoriji Sjedinjenih Država. Studija provedena samo godinu dana kasnije je utvrdila da je čak 21% istospolnih parova u Sjedinjenim Državama usvojilo dijete. Poriv za usvajanjem djece se može shvatiti u okviru psiholoških, i djelom bioloških, nagona ljudske vrste, no pitanje usvajanje bi se moralo prvenstveno voditi dobrobiću same djece a tek potom zanimati pitanjem eventualnih prava odraslih osoba.
Od posebnog je značaja uočiti ulogu koje je sudska struktura unutar SAD-a odirgala u promovisanju i nametanju zakona naklonjenih interesima LGBT lobističkih grupa te u okviru toga i treba posmatrati, relativno nedavnu, reformu sudskog sistema u Poljskoj koja je s jedne strane kritikovana kao ograničavanje nezavisnosti sudske grane vlasti, no s druge strane shvaćena kao pravna zaštita protiv uplitanja vanjskih faktora u unutrašnja pitanja Varšave upravo putem pravni institucija same države. S obzirom na trenutnu putanju društveno-političkog razvoja Srbije, slična dešavanje se mogu očekivati i u budućnosti srpskoga društva.
Prema brojnim istraživanjima provedenim do sada, najstabilinije okruženje za odrastanje dijece jeste uz oca i majku, odnosno u okvirima heteroseksualne bračne zajednice. Ovo saznanje je potvrđeno kako istorijski iskustvom brojnih civilizacija, tako i naučnim radovima. U istraživanju pod naslovom „Uloge očeva i majki te njihove specifičnosti prilikom podizanja djece“ Katarina Cimpričova Gežova, sa Matej Bel univerziteta u Slovačkoj navodi „da su oba roditelja koji odgovorno ispunjavaju svoje uloge te savjesno pristupaju, ne samo fizičkim potrebama svoje djece već njihovom odgovarajućem psihološkom i emotivnom razvoju, neophodni za pozitivan razvoj i najbolju potpunu njegu“.
Navedeno istraživanje pod roditeljima posmatra oca i majku te, shodno tome, porodicu shvata u njenom tradicionalnom obliku. Iako postoje istraživanja, dobrim djelom iz Sjedinjenih Država koja ističu da homoseksualni parovi mogu biti kvalitetni roditelj u istoj mjeri koliko to mogu i heteroseksualni, nije jasno na koji način se to može postići s obzirom da su uloge oca i majke većim djelom definisane njihovim biološkim dimorfizmom. Istraživanjima iz Sjedinjenih Država se mogu dodati istraživanja iz Australije i Kanade koja dolaze do sličnih zaključaka kao i ona iz Amerike, no prilikom uzimanja u obzir rezultata ovih istraživanja mora se postupati sa značajnom dozom opreza s obzirom da postoji nekoliko faktora koji dovode ove zaključke u pitanje.
S jedne strane, neophodno je uzeti u obzir okolnosti američke političke kulture te činjenicu da je dotična u ovome trenutku izuzetno liberalna te da je već decenijama okarakterisana daleko većim stepenom liberalizma nego li konzervatizma. Američka psihološka asocijacija je još polovinom sedamdesetih godina prošloga vijeka uklonila homoseksualno ponašanje iz kategorije devijantnih fenomena te pozvala „psihologe da preuzmu vođstvo u procesu uklanjanja stime mentalnog oboljenja koje je dugo vremena bilo povezano sa lezbejskom, gej i biseksualnom orijentacijom“.
Takođe treba imati na umu da su osobe sa suprotnim pogledima marginalizovane te da je već duže vremena, iz perspektive profesionalnog ugleda i akademske karijere, opasno iznositi ili podržavati suprotno gledište od zvaničnog prihvaćenog.

Drugi zaključak koji se nameće samo po sebi jeste da ove dvije tvrdnje ne mogu obje biti tačne. Naime, kao što smo naveli, postoje istraživanja koja ističu da odgoj djece u homoseksualnim parovima nije ništa drugačiji o podizanja djece u tradicionalnim porodicama, dok istraživanja s druge strane navode oca i majku kao optimalnu kombinaciju za odgoj djece. S obzirom da elementi u ove dvije kombinacije nisu međusobno zamjenjivi, obje pretpostavke ne mogu imati jednaku vrijednost u odnosu na pitanje najkvalitetnijeg okruženja za odgajanje djece.

Do sada je već utvrđen odnos između lošijeg ponašanja djece te njihovog slabijeg uspjeha u životu, posebno dječaka, u slučajevima gdje otac nije prisutan u porodici. Štaviše, prisustvo oca ima pozitivan uticaj na ponašanje ženske djece u pogledu upuštanja u rizične seksualne aktivnosti, okarakterisane jednokratnim intimnim odnosima sa različitim partnerima. I otac i majka imaju svoju ulogu u porodici. Opravdano je pitanje mogu li parovi sastavljeni iz osoba istoga spola zadovoljiti dječiju potrebu za uravnoteženim odgojem s obzirom da je biološka razlika spolova izvor njihovog drugačijeg pristupa podizanju potomstva.

Pretpostaviti da homoseksualni parovi mogu zadovoljite potrebe djeteta na isti način na koji to čine parovi u tradicionalnoj porodici, te datu pretpostavku uvesti u društvo putem pravnih normi, predstavlja sprovođenje društvenoga eksperimenta nad populacijom koja se opravdano smatra najosjetljivijom. Dozvoliti usvajanje djece od strane homoseksualnih parova predstavlja eksperimentisanje sa razvojem djece te može usloviti pojavu do sada nepredviđenih posljedica u periodu kada dotična djeca postanu odrasle osobe. U svjetlu svega navedenog opravdavati pravo usvajanja djece od strane LGBT osoba principom ljudskih prava se u najmanju ruku čini licemjernim s obzirom da se prava djece i njihove potrebe u ovo slučaju zanemaruju kako bi se zadovoljio zahtjev manjine.

U zaključku možemo istaći da sa pravnog gledišta, sve što homoseksualne grupe potražuju može biti osigurano putem zakonskih normi koje nemaju dodirnih tačaka sa brakom kao društvenom i zakonskom kategorijom. S obzirom da su već neki pojedinci iz ovih grupacija istakli svoje nezadovoljstvo „disrkiminišućom“ definicijom braka kakva je ona sada, sa sigurnošću se može očekivati kampanja za njenu „liberalizaciju“, u suštini devaluaciju u odnosu na potrebe stabilne društvene strukture. Tehnika Overtonovog prozora se uveliko koristi i neophodno ju je prepoznati kao i uzeti u obzir buduće ishode njene upotrebe, posebno u pogledu daljeg nagrizanja srpskog društva i raskidanja veza između istog i šablona ponašanja ustanovljenih u prošlosti. Iako se u ovome trenutku pitanje ustava Srbije može činiti kao suvišno, čak i nerealno, ovaj mogući pravac razvoja sitacije ne bi trebao ostati zanemaren, posebno kada se zna od kakvog je značaja trenutni ustav za očuvanje ustavno-pravnog poretka Srbije. Kao što je ranije istaknuto, usvajanje djece će doći na red, sva iskustva ukazuju na takav razvoj događaja, te stoga moraju biti uzeta u obzir kao što dobrobit djece mora biti stavljena na prvo mjesto, iznad svake ideološke ili emotivne retorike. Iako se nauka čini podjeljenom po pitanju kvaliteta odgoja u homoseksualnom okruženju, ljudsko iskustvo i biološka stvarnost su jasno na strani tradicionalne porodice unutar koje se djeca razvijaju kroz komplementaran odgoj oca i majke, u skladu s čime bi podizanje djece i trebalo ostati.

Naslovna foto medias.rs