fbpx

Svjetski policajci i širenje demokratije fašističkim metodama

Javljajući se iz tople biblioteke, niknute iz pepela uništenih spomenika i pompeznih nacističkih građevina Trećeg rajha, Gerhard Šreder, socijaldemokratski kancelar, obavijestio je svoje građane da je počelo ubijanje i najveći zločin na pragu dvadesetprvog vijeka.


Kad su buku novosadskih, beogradskih, nišlijskih, kragujevačkih, kraljevačkih, prištinskih automobila, gužve i umorne uzdahe ljudi koji dolaze sa posla od kojeg ne mogu da žive, plač tek rođene djece na trgovima dok prisustvuju prvom dodiru zraka Sunca zamijenile hladnokrvne „famfare“ koje hororično najavljuju bombe, uranijum, bolest i smrt, znali smo da su pravda i međunarodno pravo jednom zauvijek i u traljama umrli. Možda je već postala uobičajena mantra i običaj da se na početku ovakvih tekstova, u kojima se sjećamo najvećih zločina „slobodnog“ svijeta, govori o prekršenim zakonima, procedurama i konvencijama. Ovog puta ćemo to preskočiti, ali nikako i to da je ovim najsvirepijim zločinima poraženo cijelo čovječanstvo.

Javljajući se iz tople biblioteke, niknute iz pepela uništenih spomenika i pompeznih nacističkih građevina Trećeg rajha, Gerhard Šreder, socijaldemokratski kancelar, obavijestio je svoje građane da je počelo ubijanje i najveći zločin na pragu dvadesetprvog vijeka. Kamuflirajući se iza dobro izrežiranih zločina na Kosovu, „Milosrdnim anđelom“ najavljuje dolazak mira u Jugoslaviju, i uvjerava kako će im Srbi biti zahvalni jednog  dana zbog ovoga što danas čine za njih. I da, ulaskom u XXI vijek smo sa poklicima, nekako čudno zaboravljajući 78 krvlju oblivenih dana, dočekali osvit zore, koja nije dugo trajala.

I ta agresija, kao i one aprilske i uskršnje, bile su direktno usmjerene protiv suvereniteta države koja pod „ne“, zaista misli „ne“.  

I ovi osvetnički pokušaji fašističkih gubitnika, opet su podržani od strane starih vrlih Saveznika zbog kojih smo krajem rata rekli „zar opet majku mu“. I tako, po treći put u XX vijeku, definitivnom vijeku stradanja, zbog političkih iživljavanja pedofila i napasnika koji i danas haraju Bijelom kućom, zbog karijerista i imerpijalista, fašista i terorista, bombe razaraju dušu jedne države, jedne epohe, jednog naroda i cijelog jednog područja. Ne moraš biti građanin države nad kojoj se iživljavaju jači da bi osjetio patnju i bol stradanja i uzavrelost krvi u spremnosti da se životom brani otadžbina.

Demokratske ili fašističke metode?

Krvavi rat kojeg su, sa velikim rizikom, započele svjetske „demokratije“ ličio je upravo na one fašističke, Musolinijeve pustolovine po Abisiniji, Albaniji, Krfu, Libiji. Prije nego li je potegao za oružjem u cilju stvaranja novog Rimskog carstva, Duče je baš poput i ovih vijesnika krvavog XXI vijeka, personifikacija maslinove grančice. Nije ni Fireru prije septembra ’39. falilo u nacističkom gnijezdu milion bijelih golubova. Pustio ih je Firer baš onda kad je ispred nosa fašističke bagre, pobjedu za pobjedom odnosio Džesi Ovens.

Ni Liga naroda ni Ujedinjene nacije nisu bile faktor koji će zaštiti države od zločinaca, svjetskih policajaca i koljača. Njemačka je tik prije ispuštenih prvih bombi nakon Drugog svjetskog rata na balkansko tlo, bila odlučna u svojoj igri ekonomske države koju ne zanimaju svjetske trzavice. No u dubokim i tamnim hodnicima njemačkih umova vlada sjećanje na Vidovdan 1914. i svaki izgubljeni front. Osveta je jedino rješenje za slobodu Njemaca, slobodu u nastojanju da se što prije stvori neki novi Rajh. U tom nastojanju, kao i onda u Minhenu, tada su im pritrčali i Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, a Amerika, ogrezla u aferama moćnog nasilnika. jedva čeka da trijumfuje na stranom tlu, epohalno i pobjednički. Tako se stvorila, tzv. koalicija protiv zločina na Kosovu.

Zapad je fabrika terorističkih organizacija i terorističkih napada. Balkan je bio uporište dobro opremljenih i strano dirigiranih ustaških akcija iz Austrije, Njemačke, Švedske, Argentine, a tada, pred kraj užasavajućeg vijeka, nikli su teroristički punktovi duž granice sa SRJ, i u Albaniji, i u Makedoniji. Oslobodilačka vojska Kosova, sa kojom prijateljski prisno na podu jedne kuće razgovara Ričard Holbruk – desna ruka đavola, uništavajući sve srpsko na Kosovu, napadajući na legalnu i legitimnu policiju i vojsku SRJ, izdejstvovala je reakciju svojih nalogodavaca. Ti isti nalogodavci koji su očistili svoje teritorije od starosjedilaca, ratno pustošili širom svijeta kako bi stekli moć i kapital, ubijali, zarobljavali i uništavali, osudili su postupke Države na čijoj se teritoriji teroristički akti, jedan za drugim, sve češće i gore odvijaju.

Prkosni su Balkanci – Ne znači ne

Isti ti Zapadni, najblaže rečeno zločinci, naljutili su se kad im je jedna mala država, slobodnog neba, zemlje i duha, jednom za svagda rekla „ne“. I tad je mislila, zaista „ne“.

Prkosni su Balkanci, Tito reče da su navikli ratovati, ali su isto tako spremni pod svaku cijenu da brane svoju otadžbinu. Ni 1031 avion, ni brodovi ni podmornice nisu mogli da ubiju jednu državu, naciju, istoriju, kulturu. Tih 78 dana, rušili su mostove, napadali „prebrze“ putničke vozove, ubijali djecu i civile nazivajući ih kolateralnom štetom, razarali objekte, institucije, ambasade. Fašistički su uništavali sve pred sobom, ali su zadobijali i gubitke i to upravo gdje ih najviše boli. Nevidljivi avioni, bili su mjesto na kojima se igralo Užičko kolo i slavila pobjeda nad svijetom koji je potpuno okrenuo leđa jednoj državi u samom srcu Evrope.

Dok su CNN, Time, NYT, Washington Post, BBC i drugi uporno govorili da je taj „Anđeo“ neophodan kako bi se smirila situacija na uzavrelom balkanskom tlu, jer su njihove države odgovorne za Balkan, za njegovo konačno „odrastanje“, u Srbiji je poginulo 2500 civila, 6000 ranjeno, 249 vojnika i 22 policajca poginulo. To se zove demokratija i sloboda, to se zove dobrodošlica u XXI vijek.

Prije par godina je samo spomenik u Parku prijateljstva bio spomen na žrtve sukoba na Košarama i Paštriku, jedini je predstavljao sjećanje na ubijene iz vedrog neba Jugoslavije. Ćutilo se. Muk je vladao. Danas smo se razbudili i shvatili da su i najmanje žrtve skupa cijena, te da oprost nikada ne smije biti lako potkupljiv čin.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian