Vesna Kapor: Ne zna čovek kad će zaplakati

Pozna jesen, u čudu sunca, teši. Svet kao da ne postoji. Kao da je sve u lebdenju. Svi ljudski poslovi i planovi, sve je u nekom dugačkom čudnom lancu neizvesnosti. Godina ističe, i sneg u najavi prekriće bregove do kojih će, većina od nas, dosezati samo u mislima, kroz sećanja. Gradovi, trgovi, luke, parkovi, šetališta-gde su? Život uvek šikne. Skoro u bestežinaskom stanju, svako od nas čeka. Sve što smo hteli, gubi se u belini. Igramo ruski rulet-niko ne zna gde je metak. Dišemo kao da zavaravamo trag. Istrčavamo, ponekad, izvan razuma, izvan propisa. Ljubimo se, grlimo, nazdravljamo. U hramovima se čuju reči: Bože sačuvaj i blagoslovi sve ljude na zemlji. Verujuće i neverujuće. Napolju se može čuti: Spalimo vernike. Oni su izvor zaraze. Strah, gust i lepljiv, raščovečuje.

Vesna Kapor

Šta da se radi kad ti odjednom padne šaka ono nedostajuće vreme o kome stalno pričaš? Ipak, ovo nije, baš, to priželjkivano. Razapeli se dani i sati, a iznad glave kuca klatno. Osećaš ga, u nekakvom nenapisanom životopisu, nevidljivom a izvesnom. Osluškuješ, i ne znaš kojom merom se beleže tvoji listovi. Kad će se umiriti tvoj časovnik. Nisi ustrašen; ipak, nije prijatno.

Pabirčiš vreme, reči, misli; daljinski upravljač mučiš do crkavanja; dopisuješ se besomučno jednako i sa onima koji su tek nekoliko zgrada od tebe, kao i sa raseljenim širom sveta. Usijane su sve sprave koje su zamena za stvarni život, za susret. Putovanja su dovedena do savršenstva (lek su i sušta potreba našeg veka), a putevi zatvoreni.

Bolest je tu. Blizu? Daleko? Taman? Za okovratnikom. Oh, ne mi disat za ovratnik…

Mučiš se, iscrpljuješ, da bi sve delovalo uobičajeno. Rediš kuću, ideš u kupovinu sa maskom; kuvaš razne đakonije (vreme mora nekako da se ispuni), lajkuješ, dislajkuješ, polemišeš. To iznenada dato vremed, muči te. Trivijalnost izbija iz svega. U više navrata otvaraš Zapise iz podzemlja, i čitaš uvodne rečenice: Ja sam bolestan čovek, mene boli jetra….

Govoriš: Sve je u redu, a osećaš da se život svodi na Asimovljeve priče koje si čitala u detinjstvu: ljudi bez osećanja i sećanja. Jeza koju si tad osećala, vraća se.

Ponekad, ipak, smeješ se; glasno, snažno-zdravo. Samo kad je stihija, iz života se rastaču sokovi. Beskrajne rasprave u kojima se gubi vreme, i snaga; reči premržavaju prostor; porobljavaju ga i zagušuju. Sve je razlog za sukob.

Mnogo je vesti bez odjeka. Mnoge su reči pod katancem, i kad su izgovorene.

I tako, promiču dani. Ušančeni ispod klatna, u večitom ratu sa vremenom, boravimo.

Malo je to da ti šerpa nije prazna, malo.


Potrebna je čoveku, neka viša misao, ideal, da bi opstao, mislim, svakog dana. Malo je to da ti šerpa nije prazna, malo. Napolju se rastežu sunčevi zraci, kao konopici, padaju kroz okna.

U mislima mi stari gospodin Desimir Guzina, i priča koju je pričao, dolazeći na tribine o Velikom ratu. Nisam je zapisala, i naravno, neprecizno je prepričavam. Ipak, suštinu pamtim. Na putu ka Grčkoj, prelazeći pustoš, rame uz rame dva vojnika, prte sneg i ćute. U jednom trenu pogledaju se: braća! Jedan iz Gacka, prebegao iz carske vojske, a drugi doborvoljac, iz Amerike. Susret epskih razmera i Božije promisli.

Šta će odista ostati od svega? Od nas? Mislim, dok gutam, komad neba, jedini dostupan iz mog gradskog kaveza. Plavetnilo, i nepregledne poljane, u izmaglici, odnekud bljesnu u svesti, kao uteha. Setim se, reči deteta, prispelog iz megalopolisa u selo: Baba, gledaj gore, gledaj, kod nas nema zvezda.

I. gle, u tom času neko šalje snimak sa porukom: folkloraši širom sveta. Dan je primirja, po evropskim knjigama. Dan je Pobede, po našim, srpskim, merama. Mnoštvo lica u jednoj slici, razgaljuje. U svako od njih, reka je imena ulivena. (Dragoš iz Lipolista, Ariton Golemović, Vilotije iz Kamenog Dola, Žarko iz Zla Gaza i Slobodan iz Nepomenića, Gavra Ostojić, Radmilo Zagorčić, Lazar Dilberović… i redom tako, imena i lica iz Vinaverovih pesama-beležaka, pesama istorije; izniču, i na njih se nadovezuje dugačak niz neimenovanih, krajputaških seni.) Iz svakog, neko žedan života, peva. Jedna pesma iz osamnaest zemalja i mnogo grla, rasipa se u jesenjem sumraku.

Pesma: Ovo je Srbija, pomalo tužna, melanhonična melodija. Nekakvo drhtanje u grudima i pogled na te udaljene ljude što nose srce zemlje kao nežnost i odanost; melodija u kojoj se stapaju mučne priče poraza i ozvezdanost duha, vekovno doticanje groba i zvezda; sve se to meša u tim glasovima. Čežnja za mestima o kojima su samo slušali, o događajima koje pamte dubokim genskim zapisima; sve se to raspa na mene kao bujica. I zaplačem.

Izvor: Vesnakapor.com

Naslovna foto: preduzetnica.me

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian