Koautori: Stefan Grujić, Nikola Nikolić
Stupanje u dužničko-poverilačke odnose je u modernom kapitalističkom društvu neminovno i neophodno za opstanak kako pojedinca, tako i same društvene zajednice.
U toku ranijeg istorijskog perioda, pri čemu mislimo primarno na period feudalizma (mračni srednji vek), kojeg karakteriše naturalna proizvodnja, nije bilo mesta razvoju dužničko-poverilačkih odnosa koje danas poznajemo, tek je razvojem robno-novčanih odnosa i progresivnim razvojem od manufakture do kapitalističkog društveno-ekonomskog uređenja kakav je danas usvojen od strane većine država sveta otvoren put ka razvoju i samog građanskog prava kojeg danas poznajemo.
Zbog čega je to bitno?
Razvoj samog građanskog prava sa sobom nosi mnoge pravne institute, a jedan od najinteresantnijih jeste ustanova zastarelosti potraživanja, čijim nastupanjem ne dolazi do gašenja obaveze koja postoji, već do gubitka poveriočevog zahteva da svoje pravo ostvari sudskim putem. Pravna teorija smatra da se tada ugovorna obligacija koja postoji transformiše u prirodnu obligaciju, iako oko samog termina ,,prirodna obligacija“ postoje određena neslaganja između pravnih teoretičara. Sa druge strane jako je važno napomenuti da u praksi sud ne pazi po službenoj dužnosti na pitanje zastarelosti, već je obaveza dužnika isticanje prigovora zastarelosti potraživanja kako bi se zahtev poverioca odbio.
Kada je potraživanje zastarelo?
Odgovor na ovo pitanje zavisi od same prirode obligacije, ali u svakom slučaju opšti rok zastarelosti potraživanja iznosi deset godina, prema članu 371. Zakona o obligacionim odnosima. Opšti rok zastarelosti se primenjuje uvek kada nema osnova za primenu posebnih rokova zastarelosti od jedne godine, tri godine ili pet godina.
Desetogodišnji rok se uvek primenjuje na obaveze koje proizilaze iz odluka nadležnih državnih organa, npr. obaveza ustanovljena presudom neće biti ostvarena u izvršnom postupku ukoliko je od pravnosnažnosti presude do podnošenja predloga za izvršenje prošlo više od deset godina.
Petogodišnji rok zastarelosti je karakterističan za gašenje same obligacije čija se obaveza obročno ispunjava. ZOO u članu 373. stav 1. kaže: ,,Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.“
Da bi se preciznije shvatilo kada se može koristiti rokom zastarelosti od pet godina, moramo da pomenemo i rok zastarelosti od tri godine. Ovaj rok zastarelosti se primenjuje na povremena potraživanja koja dospevaju u godišnjim ili kraćim razmacima i ovaj rok zastarelosti je uređen članom 372. ZOO. Suština trogodišnjeg roka zastarelosti je u tome što se njegovim nastupanjem dužnik može osloboditi samo onih povremenih potraživanja koja su starija od tri godine, ali ne i svih ostalih potraživanja koja proizilaze iz samog prava poverioca, tek ukoliko protekne pet godina od dospelosti nekog od povremenih potraživanja, a nije bilo izmirenja neke od dospelih obaveza ugasiće se pravo poverioca da sudskim putem namiri svoje potraživanje u celosti, dakle kako ona starija, ali i sva buduća potraživanja.
Čitajući zakonsku odredbu članova 372. i 373. ZOO, stiče se utisak da sva potraživanja koja se isplaćuju u ratama zastarevaju u roku od tri odnosno pet godina, ali to nije baš tako.
Za obaveze koje proističu iz bankarskog poslovanja, pa i ugovor o bankarskom kreditu, iako se obaveza korisnika bankarskog kredita sastoji u mesečnim otplatama duga, primenjuje se opšti rok zastarelosti od deset godina, računajući od dana kada je ugovor zaključen.
Pravno shvatanje Saveznog suda – zaključak br. 14/89 od 26.5.1989. godine, objavljen u Zbirci sudskih odluka, Sveska 1-3 za 1988/90. godinu i Sveska 1-3 za 1991/93. godinu – Sudska praksa privrednih sudova – Bilten 1/96 – str. 5: ,,Na potraživanje iz ugovora o bankarskom tekućem računu, kao i na druga potraživanja iz bankarskog poslovanja po zaključenom ugovoru, primenjuje se opšti rok zastarelosti od deset godina, budući da se otplate u pojedinačnim anuitetima ne mogu poistovetiti sa povremenim potraživanjima.“
Ovde možemo istražiti i presudu privrednog apelacionog suda Pž. 4166/2010 od 7.10.2010. godine u kojoj je navedeno: ,,Na potraživanje banke po osnovu ugovora o kreditu, od preduzetnika kao primaoca kredita, primenjuje se rok zastarelosti od 10 godina.“
Ovde bi trebalo zastati kako bih istakao i to da je prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima anatocizam, odnosno uračunavanje kamate na postojeću kamatu zabranjeno, osim u bankarskom poslovanju (član 400. ZOO). A da situacija bude atraktivnija član 401. ZOO koji je zabranjivao uračunavanje kamate nakon što bi iznos kamate dostigao visinu osnovnog duga, brisan je.
Ipak, da se vratimo na posebne rokove zastarelosti, jednogodišnji rok zastarelosti se primenjuje po osnovu člana 378. ZOO na dugovanja koja su vezana za struju, vodu, radio i TV pretplatu, PTT obaveze, plin, dimničarske usluge i sl.
Ovde valja posebnu pažnju pridati izvršnom postupku koji se pokreće na osnovu verodostojne isprave, zbog toga što se novim zakonom koji reguliše izvršni postupak daje mogućnosti javnim komunalnim preduzećima direktno pokretanje izvršnog postupka na osnovu dokaza o dugovanjima iz njihovih poslovnih knjiga, čime se zaobilazi normalni tok postupka, odnosno vođenje prvobitno parničnog postupka koji bi rezultirao presudom na osnovu koje bi se i pokrenuo izvršni postupak. Usled novog toka postupka i činjenice da sud ne pazi na zastarelost po službenoj dužnosti, obaveza je svakog pojedinca da po prijemu Rešenja o izvršenju obrati pažnju na to koja potraživanja mu se stavljaju na teret, kada su ona dospela i kada je nadležnom sudu podnet predlog za pokretanje izvršnog postupka, kao relevantan trenutak za prekid zastarelosti.
(O ovome više možete saznati na jutjub kanalu ,,Res Iudicata – Nikola Nikolic)
Sledeće što je u sferi našeg interesovanja i ono o čemu ćemo sada detaljnije govoriti jeste zastoj zastarevanja. Kada dolazi do njega?
Određene činjenice sprečavaju zastarevanje, odnosno one shodno svojoj prirodi ne dopuštaju da rok za zastarelost počne teći, a ako je već počeo – zaustavljaju njegov dalji tok. U prvom redu, zastarevanje ne teče između određenih lica zbog njihove bliskosti. Zastarelost ne teče – između supružnika, između roditelja i dece dok traje roditeljsko pravo; takođe ne teče između štićenika i njegovog staraoca, kao i organa starateljstva za vreme trajanja starateljstva i dok ne budu položeni računi; ne teče između lica koja žive u vanbračnoj zajednici sve dok ta zajednica postoji. Takođe, zastarevanje ne teče ni za vreme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata; u pogledu potraživanja koja imaju lica zaposlena u tuđem domaćinstvu od poslodavca ili članova njegove porodice koji zajedno sa njim žive, sve dok zaposlenje traje. I konačno, zasteravanje neće teći ni za vreme za koje poveriocu nije bilo moguće, zbog neotklonjivih prepreka, da sudskim putem zahteva ispunjenje obaveze. Dok ovi razlozi objektivno postoje oni će i dovoditi do zastoja. Kada ti razlozi otpadnu, situacija se menja, te shodno tome rok za zastarelost počinje teći ili ako je već tekao nastavlja teći dalje.
Naredna sfera interesovanja jeste upravo prekid zastarevanja. Ono podrazumeva da zastarevanje koje je počelo da teče može biti prekinuto ako se dogode izvesne činjenice koje će dovesti do takvog scenarija. Na primer, zastarevanje može da se prekine kada dužnik prizna dug davanjem otplate ili plaćanjem kamate. Posle prekida, zastarevanje počinje teći iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarelost. Nadovezaćemo se na gore pomenuti primer kada je zastarevanje prekinuto dužnikovom radnjom priznanja duga. U takvoj situaciji zastarevanje počinje iznova teći od trenutka priznanja duga.
Zastarevanje koje počinje teći iznova posle prekida navršava se kada protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarevanje koje je prekinuto, a relevantna zakonska odredba koja to koncizno reguliše jeste član br. 32 Zakona o obligacionim odnosima.
Ono što se mora istaći jeste da i u sferi krivičnog prava egzistira pravni institut zastarelosti, koji shodno svrsi te grane prava ima specifičnu i zanimljivu ulogu.
Naime, izvršeno krivično delo, dalje procesuiranje njegovog izvršioca i izvršenje kazne se mora postaviti u određeni vremenski interval – u suprotnom dolazi do izvesnih posledica kada će, prema mišljenjima nekih pravnih pisaca, kazna izgubiti svoju svrhu. Posledice su takve da protekom izvesnih zakonom predviđenih rokova nije moguće procesuirati učinioce krivičnih dela, odnosno nije moguće izvršiti kaznu.
Kao što se da opaziti, posredi su dve vrste zastarelosti – zastarelost krivičnog gonjenja kada će shodno toj vrsti zastarelost biti sprečeno gonjenje izvesnih lica i zastarelost izvršenja kazne – što dalje znači da se izrečena kazna ne može izvršiti!
Primera radi, zastarelost krivičnog gonjenja će nastupiti protekom roka od 25 godina od izvršenja krivičnog dela za koje se može izreći kazna zatvora od 30 do 40 godina. Dalje ako protekne 20 godina od izvršenja k.d. za koje je predviđena kazna zatvora preko 15 godina, scenario će biti isti. Ostali rokovi iznose 15 godina od izvršenja k.d. za koja je predviđena kazna zatvora preko 10 godina, 10 godina od izvršenja k.d. za koje je predviđena kazna zatvora preko pet godina, 5 godina od izvršenja k.d. za koje se može izreći zatvor preko 3 godine, 3 godine od izvršenja k.d. za koje se može izreći zatvor preko 1 godine, i 2 godine od izvršenja k.d. za koje je može izreći kazna zatvora do godinu dana ili pak novčana kazna. Svi ti rokovi takođe važe i za zastarelost izvršenja kazne, odnosno sa njihovim nastupanjem gasi se pravo nadležnog organa da izvrši kaznu! Okolnost koja ide na ruku učiniocima krivičnih dela, složićete se.
Svi ovi rokovi koji postoje u pravu – kako građanskom tako i krivičnom su veoma značajni, jer kao što se može videti iz priloženog imaju značajnu ulogu u svetu prava, i mogu dovesti do drastičnih preokreta u konkretnoj pravnoj stvari.