Svijetu savremenog doba među silnim podjelama ponestaju one između ideologija. Dok su ideologije vladale, težilo se prevlasti jedne nad drugom, danas, kao da su poražene, potpuno onemoćale pred naletom populizma, ili pak nepismenih političara kojima je ideologija tek pojam kog spomenu radi kurtoazije. Svijet bez ideala je baš ovakav, duhovno prazan ambis ili rupa bez dna i ideja. Ma koliko taj skup nekih iskrivljenih tumačenja stvarnosti bio, on nam nudi spoznaju svijeta iz drugog ugla, realizaciju istih ciljeva na potpuno drugačiji način, nudi građanima alternativu za život i vjeru u predstavnike za koje glasaju.
O ideološkim načelima smo prestali pričati pedesetih godina prošlog vijeka, nešto kratko počeli u devedesetim, i danas se vratili na duel između autošovinista i okorijelih nacionalista. Građanska pasivnost nije krivica pripadnika društva, to je njihova obaveza u želji da se ograde od dvije strane, plaćenički zaratovane, plastično glorifikovane. Zapadni centri moći tumače ideološka načela na sebi svojstven način, tako da je našim „jeguljama“ najbolja opcija centrizam, ili ona ideologija koja je vladajuća u kapitalističkim zemljama Divljeg zapada. Kada bismo se zagledali u Istok, slobodu bismo vidjeli tek kao nešto što podrazumijeva nezavisnost od američkog malignog uticaja. Sirijci nisu slobodni, ali se brane, Libijci nisu slobodni, ali se brane; brane se od svog naroda u svojoj državi, i tako oba propadaju zajedno sa svojom duboko ukorijenjenom kulturom, identitetom i istorijom. Američka soldateska sa jedne strane, a ruska pasivnost sa druge, daje do znanja građanima da moraju birati samo jedno, i da to mora biti njihovo.
Gašenje ideologija i imperijalizam pod plaštom liberalizma
Današnji liberali su oličeni u liku i djelu demokrate Bila Klintona, laburiste Tonija Blera, ponovo demokrate Džoa Bajdena, socijaliste Gerharda Šredera i brojnih drugih političara koji su svoj militarizam i direktni imperijalizam krili ili i dalje kriju pod plaštom liberalizma. Zasipati bombama druge države, stvarati umjetne krize i revolucije su samo sistemi koji donose ono što oni smatraju slobodom. Oni slobodom smatraju kapital i vojni uticaj, a mi, nešto sasvim drugo.
Za nas, za balkanske narode i veliki broj zemalja Trećeg svijeta, sloboda je pravo naroda na samoopredjeljenje, pravo na slobodnu državu u kojoj jedinu i glavnu riječ imaju njeni građani, a ne vojni atašei i ambasadori. Niste liberal ako potpišete zakon o pravima LGBTQ+ zajednice, niste liberal ako želite jednakost samo i isključivo svojih građana, liberal ste ako želite slobodu svakoga u XXI vijeku. Nažalost takav sastojak liberalizam je davno izgubio, pa je građani, navikuti na izdajništvo koje predvodi žuti stijeg ideologije, smatraju kancerogenom političkom i uopšte društvenom pojavom. Današnji samozvani liberali, ili bar svakodnevne teme hvalospjeva najvećih bastiona propagande NewYorkTimes-a i Washington post-a, su najveći svjetski krvnici.
Ti krvnici vrlo usko doživljavaju prava i slobode. Prije deset godina američka sloboda je važila za sve njene građane, danas, ona važi za Bajdenove glasače. Ako tako parcijalno gledaju na sopstvenu, hvale vrijednu teritorijalno-političku tvorevinu, šta možemo mi, bombardovani i puni kancerogenih ćelija očekivati. Mi se molimo samo za blagonaklonost i u ovoj deceniji bez rata. Ako kroz budućnost Demokratska stranka i dalje bude bedem savremene liberalne političke misli, ni liberalizma ni slobode biti neće, što ne amnestira kriminalne postupke konzervativaca u cilju pošto-poto drugačijih političkih stavova i djelovanja njihove stranke koja pripada direktnom establišmentu (poput Džona Mekejna ili Mita Romnija).
Nije tajna da se liberalima nazivaju samo oni koji isključivo podržavaju američku vladu, pogotovo kada je riječ o Demokratskoj stranci, ali prethodnih godina nisu izostajale ni liberalne konotacije vezane uz Republikance. Možda je tek Donald Tramp taj koji je napravio jasnu razliku između Demokrata i Republikanca. Imajući u vidu njihove potpuno različite korijene od izdanaka stranačke biljke, Republikanci su zasnovani na Abrahamovoj Proklamaciji o emancipaciji kojom su oslobođeni robovi, a Demokrate na liku i djelu Vudroa Vilsona i njegovih prethodnika koji su zdušno podržavali Ku Klux Klan.
Težnju za slobodom naroda etiketiraju kao nacionalizam
Težnja za slobodom naroda se danas smatra nacionalizmom, ugrožavanjem prava drugih naroda; želja za pravima sopstvenog naroda je hegemonizam i fašizam, a još ako ste na Balkanu, bivate okarakterisani kao Četnici i Ustaše, genocidaši, hegemonisti, autonomaši. No istina, kroz težnje za vlašću pojedinaca nastaje jedna vrlo opasna grupa ljudi, jedna militantna organizacija koja slobodu svog naroda vidi u ubijanju drugog. Imali smo prilike da vidimo i da dokažemo tezu da je država prijekopotrebna politička i teritorijalna tvorevina za slobodu jednog naroda. Jedna strana je vidi kao jednonacionalnu i isključivo nacionalističku strukturu koja nužno može sadržavati druge ideologije i mišljenja, ukoliko to odgovara centrima moći, a druga strana državu vidi kao slobodu svih onih koji u njoj žive, kao dom svih njenih građana i kao jedini opstanak. Približniji sam drugoj strani, ali ova prva je liberalna i slobodna teorija države. I onda se pitam, kako ja, kao liberal, tumačim liberalizam i da li je moralno pasti pod uticaj trendova u tumačenju vrlo jednostavne teorije?
Čuveni Aleksis de Tokvil je tumačio liberalizam na izvoran slobodarski način. U svom djelu „O demokratiji u Americi“ vrlo oprezno hvali američki političko-pravni sistem kritikujući rasizam i genocid nad domorodačkim stanovništvom. Njegova misao još više dobija na važnosti nakon predviđanja bipolarnosti svijeta oličenog u nadmetanju između SAD i Rusije. U svom političkom životu je imao poteze koji su liberalizam dovele u pitanje, međutim, njegovi ponekad represivni potezi radili su na očuvanju ustavnog poretka i sistema koji je vladao u tadašnjoj Francuskoj, pa koliko god on bio dobar ili loš. „Zakon i red“ koji se nekada smatrao odbranom kontitucionalizma i zakona, danas se pod uticajem retorike Donalda Trampa smatra pozivom na represiju nad potlačenim stanovništvom. No Tokvil nije jedini Francuz koji se smatra liberalom svoje epohe.
Na njega je izniman uticaj imao Monteskje, filozof koji je kao zavještanje ostavio slobodu naroda i kontrolu tripartitivne vlasti. Ideja o podjeli vlasti na grane bila je njegova, ali i Džon Lok pripada miljeu onih mislilaca koji su svim svojim bićem težili da ograniče vlast i spase građane od tiranije i diktature. Nisu uspjeli. Samo u pojedinim državama i dalje je liberalizam sloboda, ali možda u nekom drugom obliku. Jedini koji opstaje pod sinonimom slobode je skandinavski model socijalnog liberalizma odnosno države blagostanja. Takav model je izgradio narod 1928. godine na jednom skupu u Švedskoj na kojem je sloboda tržišta povezana sa socijalnim stanjem naroda u kojem država nije samo „noćni čuvar“ već i regulator određenih sfera društvenog života poput zdravlja, javnih radova i drugih.
Srpski liberali danas nisu ni blizu onih koji su donijeli Sretenjski ustav
Srpski „liberali“ današnjice se ne mogu porediti sa onima koji su donosili prve moderne ustave poput Sretenjskog, niti sa onima koji su diplomatiju stavljali na prvo mjesto i borili se za nezavisnost Srbije od turskog zuluma i austrougarskog imperijalizma, kao što je Jovan Ristić. Čak nisu ni približni Latinki Perović i Marku Nikeziću koji su postali svojevsrtan simbol borbe protiv „djece komunizma“, ali izgubili su, i to od vijesnika Hrvatskog proljeća Savke i Mike, koji su iskamčili novi ustav SFRJ iz 1974.godine. Danas smo raspeti između crkvene hegemonije i makijavelizma političkih kvazimoda. I Viktor Igo i Šarl Bodler bi se sapleli o svoje ljigave mete sadašnjeg društva. Ni Francuska nije ono što je bila. Liberalni uticaji su se unazadili do granice ništavila. Sve se svodi na balans i opet taj famozni populizam. Bezidejnost i potpuna aporija političkog života karakteristika je koju ima svako društvo XXI vijeka.
Naš „liberalni“ milje pak pored ništavila, karakteriše i autošovinizam. Pogrešili bi kad bismo rekli da je Čedomir Jovanović liberal. Danas je on politički gubitnik, ali ideja autošovinizma koju promoviše zajedno sa nekim drugim čestim gostima Zapadnih ambasada i dalje živi i biva prihvaćena u ključnim centrima moći. Njihov cilj je nacionalna razjedinjenost o ključnim pitanjima, a takvu razjedinjenost ne vidimo ni kod kojih drugih država. Hrvatske tekovine i nacionalizma, i fašizma, i terorizma, ali i revolucije, braniće svaki pripadnik političkog spektra, bio on HDZovac ili SDPovac, potpuno nevažno.
„Ovo je taj ponoćni čas sveta. A kada se Sunce bude ponovo pojavilo, jutro će pripadati nama“ reče Gijom Faj, i reče istinu. Mladi su to sunce, i da, ovo je ponoćni čas koji već sutra može biti prilika za novo jutro. Rješenje je jednostavno i pred nama. Znamo ga.
Rođen 2002. godine u Prijedoru. Po zanimanju tehničar informacionih tehnologija i student politikologije na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Zaljubljenik u slobodu, borac za jednakost.
Serbian