INTERVJU: Goran Vračar – Nisam dio mase koja se povija kako vjetar duva

Goran Vračar, pesnik i romanopisac, izdvaja se snagom svoga pesničkog izraza, britkošću reči i stavom, onim nepokolebljivim, nepokornim te kao hrid čvrstom i direknom mišlju. Svojom autentičnošću i dostojanstvom razbija „buku površnosti“ i besmisla koja nam se, kako kaže, svakodnevno plasira preko tv-ekrana. Autor nekolikih zbirki pesama, „Svetla Sarajeva“, „Sa one strane Drine“, „Let iznad Lukavičijeg gnijezda“, „Ispovest ludaka„, zatim romana „Sedmi dan„ i novog romana „Metastaza“, pristao je na zanimljiv i sadržajan razgovor za naš portal.

Da li Vaš izvor inspiracije proizilazi iz ličnog, životnog iskustva?

Inspiracija kao pojam je sastavni dio svakog stvaraoca, bilo da se radi o književniku, muzičaru ili slikaru, i naravno da je veliki dio onoga što umjetnik donese pred publiku dio pređenog životnog puta. Tu su, dodatno, i bočni udari, svakodnvni problemi, politika koja, na žalost, dosta toga određuje a zatim odrastanje, sazrijevanje u umjetničkom smislu te potreba da se krikne u svijet ono što kuva u svakom umjetniku. Naravno da govorim o kvalitetnim stvaraocima. Oni drugi uglavnom nemaju šta da kažu pa je samim tim i njihovo stvaralište mulj po kojem se mnogi od njih valjaju bez nade da će se ikada dočepati površine.

Šta je za Vas poezija?

Bilo bi lijepo i, vjerovatno se to i očekuje, da sada kažem da je poezija smisao života itd itd.

Poezija je moj način da kažem ono što mislim i ujedno oaza u koju se sakrijem od svakodnevnog đubreta koji se plasira sa tv-ekrana. Nisam dio mase koja se povija onako kako vjetar duva ali sam suviše mali da bih mu se suprotstavio.

Zato ono što imam da kažem kažem kroz stihove pa ako kome dođe iz poznate lokacije u glavu dobro je. Ako ne nikom ništa. Život ionako ide i sa i bez mene.

Da li je stih “misleniji” od proze?

Pjesnik je čovjek koji mora da sabije životnu mudrost ili da pojednostavim, svoju misao, u nekoliko stihova dok prozni pisci imaju na raspolaganju stotine i stotine stranica da kažu ono što žele. Samim tim je neravnopravan odnos pjesnika i pisaca u tom smislu ali ostaje i to da će dobar pjesnik dobrom pjesmom uvijek nadvisiti roman. Tragedija poezije je što je svako piše i što, sami tim što poreda nekoliko nerazumljivih i, slobodno mogu reći, besmislenih stihova, sam sebe proglašava za pjesnika. Time se ruši i kruni i položaaj poezije i položaj kvalitetnih stvaralaca.

Režirana je predstava po vašem romanu “Sedmi dan”, kako publika reaguje na ovu dramatizaciju?

Po svom romanu sam napisao istoimenu predstavu koju je zatim dramatizovao i režirao Aleksandar Lazić a na scenu su je donijeli Jelena Kovačević, Jelena Velkovski, Predrag Vasić i sam režiser. Radi se o velikim profesionalcima koji su odavno afirmisani kao glumci a svako izvođenje predstave praćeno je dugim i gromoglasnim aplauzom. Do sada je, samo u Narodnom pozorištu u Beogradu, odigrana 4 puta a njome je zatvorena proslava 700 godina manastira Gračanica što dovoljno govori o kvalitetu. Ja sam, lično, prezadovoljan načinom na koji su glumci iznijeli tekst pred publiku a za reakciju gledalaca zaista nemam riječi. Predstava je pun pogodak i nadam se da pred njom stoji bezbroj izvođenja u budućim godinama ako ne i decenijama.

Kakva je tematika vašeg novog romana “Metastaza”?

I u ovom romanu, kao i u “Sedmom danu“, bavim se ljudskim sudbinama i odnosima između bračnih partnera što je tema koja mene lično zanima a o kojoj se veoma malo pište. I danas je sveprisutno pisanje o ratu, bitkama, pogibijama i svime što uz to ide dok sudbine malih ljudi, kakav sam i sam, ne interesuju moderne književnike. Pod pritiskom politike i nacionalnih tema koje se svakodnevno nameću, pisci se, uglavnom, okreću ratnim temama i tu završava svaki interes za čovjeka kao pojedinca, njegov život, preživljavanje, muke i nedoumice a to je upravo ono što mene interesuje i o čemu pišem.

Jesu li metastaze u čovekovoj prirodi?

U čovjekovoj prirodi je sve pa samim tim i metastaze. Zavisno od položaja na društvenoj ljestvici, u porodici ili bilo gdje, čovjek se mijenja u pozitivnom ili negativnom smislu, dorađuje ili uništava i to često ne samo sebe nego i sve što dotakne. Nesavršeni kakvi jesmo, pokušavamo poslati u svijet savršenu sliku a razlika između onoga što jesmo i onoga što želimo postati ili biti jedna je velika metastaza koju samo rijetki prežive.

Da li je “prelaz”, kako kaže Montenj, jedino što je za čoveka postojano?

Ja bih volio da neko nekada objasni i dokaže bilo šta što je postojano kada se radi o ljudima. Jedina sigurnost je da ćemo svi mi koji smo se rodili, jednoga dana umrijeti. Kada i kako to niko ne zna a put koji prelazimo od trenutka rođenja do trenutka smrti popločan je svim i svačim i mi se u zadatom momentu ponašamo shodno onome što tada mislimo ili osjećamo.

Živeći u tom vječitom, a za nas smrtnike ipak vremenski ograničenom cirkusu, dovijamo se kako znamo i umijemo da preživimo iako znamo da nam je kraj svakoga dana sve bliži. Možda je postojana samo ta varka i nada da možemo prevariti ili barem odgoditi kraj, ali ja ne znam nikoga kome je to uspjelo.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Pisati. Šta drugo. Teme su tu, ideje se gomilaju, samo je vremena malo. Ukoliko uspijem da ostvarim pola od planiranog biću prezadovoljan a ako ne uspijem ništa u redu je. Ipak sam uspio da se za života izdignem iz žabokrečine kojom svakodnevno koračam i da ne budem vojnik u armiji ljudi no da svojim rado i djelom ipak postanem neko čije se ime zna i cijeni. Koliko to je već pitanje ali zar je postojao iko ikada koga su svi voljeli?

Da li umetnik, po svojoj definiciji, može išta unapred da planira?

Naravno. Ne da može nego mora. Ne može se raditi stihijski jer se onda radi pod uticajem spoljnog svijeta a to nužno donosi poistovjećivanje sa okolinom te robovanje dnevnim temama koje su, bar u našem društvu, partijske i političke, ulizivačke i lišene svakog dostojanstva. Umjetnik mora da bude iznad toga, da pokuša da bude glas naroda ili, bolje rečeno, krik koji će, siguran sam, neko nekada i čuti da li u vremenu u kojem je stvoreno ili godinama kasnije nebitno je. Važno je da se kaže i da se čuje. Nije do umjetnika, do ljudi je.

Umjetnik mora da bude iznad toga, da pokuša da bude glas naroda ili, bolje rečeno, krik koji će, siguran sam, neko nekada i čuti da li u vremenu u kojem je stvoreno ili godinama kasnije nebitno je. Važno je da se kaže i da se čuje. Nije do umjetnika, do ljudi je.

Mislite li da je pravi umetnik, uvek i vizionar?

Taj talenat kojim raspolaže umjetnik, često se kaže od Boga dan, ujedno je i šesto čulo koje omogućava da se, makar i nejasno, da naslutiti budućnost. Ja sam, ne pretendujući ikada da ću postati pjesnik i književnik, još u srednjoj školi, kada je Jugoslavija bila na vrhuncu, govorio majci da ću se, kada se zarati, vratiti kući na bijelom konju. Doduše niti sam se vratio kući niti imam konja ali rat je bio. Dakle jedan od tri. Da sam bolje razmislio konja ne bih pominjao ali sad šta je tu je. U svakom slučaju to su ljudi koji vide bolje, jasnije i dalje od ostalih samim tim što ne pripadaju masi niti ih interesuje trenutak u vremenu. Oni uvijek gledaju naprijed, ispred svog vremena i zato i bolje vide.

„Taj talenat kojim raspolaže umjetnik, često se kaže od Boga dan, ujedno je i šesto čulo koje omogućava da se, makar i nejasno, da naslutiti budućnost.“