Prije par mjeseci nismo mogli ni slutiti da jedna teroristička organizacija, kakvi su talibani, može poraziti imperijalističku silu Sjedinjenih Američkih Država. Tada nismo pronalazili razlog za predavanje Amerikanaca, jer to nikad nisu učinili bez sveopšteg pritiska lokalnog stanovništva. Sjećanje iz Saigona ne blijedi, a ovih dana se fotografije evakuacije američkih diplomata iz glavnog grada tada novog Vijetnama, sve više pojavljuju u poređenju sa sadašnjim bježanjem iz Kabula.
Izvor: CNN.
Donald Tramp je u toku svog mandata više puta spomenuo okončanje „beskonačnog ratovanja“ američkih vojnika na Bliskom Istoku. Pred sam kraj mandata najavio je povlačenje dijela vojske iz Avganistana, a kao rok naveo 15. januar 2021. godine. Dolaskom Džoa Bajdena na vlast, ovaj rok je pomjeren i odlučeno je da se cjelokupna američka vojska povuče sa teritorije Avganistana. Novi rok je simboličan – dvadesetogodišnjica događanja od 11. septembra. I tada niko iz njegove administracije nije ni pomišljao da će se iznad njihove ambasade u Kabulu vijoriti tzv. zastava Islamskog emirata Avganistan baš na dvadesetu godišnjicu najvećeg stradanja američkih građana u istoriji njihove države.
Zvaničan početak „plišane ofanzive“ talibana je 1. maj ove godine. Padale su udaljene provincije, prvo one koje graniče sa Iranom, potom one sa Turkmenistanom, Uzbekistanom, Tadžikistanom i Kinom. Granica sa Pakistanom nije predstavljala izazov za talibane koji su sve ove godine podržavani od strane zvanične vlade u Islamabadu. Premijer Pakistana, Imran Kan, poznati igrač kriketa kao i svojevremeno kapiten Pakistanskog nacionalnog kriketskog tima, ne vidi problem u vladavini talibana sve dok ne ugrožavaju integritet njegove države. Kasnije ćemo se osvrnuti i na značaj te države u razdoru između Rusije i Kine.
Izvor: Twitter
Talibani su stezali obruč oko glavnog grada Avganistana. Najvažniji gradovi ove države padali su bez ispaljenog metka. Lokalne vlasti Kaldahara, Mazari Šarifa i Džalalabada predale su se bez žrtvava. To je bila uvertira za događaje koji su uslijedili. Zvaničnici Stejt dipartmenta i Pentagona najavljivali su pad Kabula za najviše trideset dana. Predsjednik Avganistana akademik Aštraf Gani, u svom posljednjem obraćanju naciji jasno je obećao sigurnu odbranu Kabula i maksimalnu mobilizaciju vojno sposobnog stanovništva kako bi se grad na što lakši način odbranio.
Idućeg dana, vijest da je predsjednik Gani napustio državu, te otišao u Tadžikistan (kasnije javljeno da je u Uzbekistanu), označio je konačan pad Kabula, a samim tim i Avganistana. Okruženi talibanima, vojnici i policajci predavali su se, a stanovništvo nije pružalo ni najmanji otpor. Jedini cilj građana je aerodrom – put ka slobodi. Aerodrom u Kabulu je sa jedne strane okružen američkim trupama (oko njih 6 000), a sa druge talibanskim militaristima. Jedni evakuišu svoje stanovništvo, dok drugi ne dozvoljavaju ulazak Avganistanaca na aerodrom iako su najavili mogućnost slobodnog odlaska svih onih koji ne žele da žive u atmosferi teokratskog terora. Užasavajući snimci koji pokazuju beznadežan narod kako se penje po američkom vojnom avionu su pravi dokaz američke indolentnosti kada je u pitanju pomoć stanovništvu, žrtvama njihovog imperijalističkog igranja sudbinama i životima miliona. I danas (17.8) nstavljena je evakuacija stanovništva. Ukrajinski avioni spasli su nekoliko Hrvata, a danas je na redu evakuacija srpskih državljana. Američki vojnici čuvaju aerodrom od potencijalnog napada i zauzimanja od strane talibana.
Izvor: VOA
Talibani i još jedan grob u „Groblju carstava“
U jučerašnjem obraćanju „pospanog“ Bajdena, nakon dva dana potpune apstinencije od izjavljivanja raznih, moguće oprečnih izjava, bio je ljut. Ljutio se na Avganistance, na njihovu vojsku, na njihovu slabu kuraž i hrabrost, odnosno nepatriotski duh i prepuštanje neprijatelju. Derao se, slagao glumačke face kakve nisu strane ni jednom američkom predsjedniku. Krivio je cijeli jedan narod za situaciju u kojoj se nalaze pred talasom nabujale talibanske ofanzive, ali izostavio je američku krivicu. Kriva je prošlost, burna prošlost puna grešaka zaslužna je za dešavanja u Avganistanu, a ne oni, okupatori i uništitelji svega pred sobom. Bajden je spomenuo i glavni cilj njihovog djelovanja u toj državi centralne Azije. Cilj je bilo zaposjedanje države i privođenje pravdi svih onih koji su učestvovali u napadima 11. septembra, a ponajviše uništavanje baze za djelovanje Al-Kaide i drugih terorističkih organizacija.
Izvor: NYT
Da su samo malo pogledali u prošlost, američki vojni stratezi bi pored svakog osvajanja Avganistana mogli da vide ogromne žrtve okupatora, bez obzira koliko to jaka imperija bila, koliko mnogoljudna i vojno spremna. Prva žrtva pohoda na Avganistan bila je Britanska imperija u periodu od 1839. do 1842. godine. U razdoblju od samo tri godine, vojska najvećeg carstva izgubila je 4 700 vojnika i 12 000 civila. Otjerana je iz Avganistana kao i nekadašnja njena kolonija danas. Ni Indijci koji su se borili na njihovoj strani u Prvom anglo-avganistanskom ratu nisu uspjeli održati okupatora na snazi u ovoj državi. Otpor lokalnog stanovništva, vojske i njihove skoro partizanske borbe, primorao je Engleze da se povuku, a sve što su ratom pridobili prepuste Avganistancima. Ista imperija je opet, trideset godina nakon, od 1878. do 1880. pokušala „ukrotiti“ državu koja je bila centar Puta svile, i ovog puta izgubila više od 9 850 vojnika. Potom opet, ali ovog puta vrlo kratko, 1919. u borbama je izgubila 236 vojnika. Tri puta zaredom je vraćala svoje vojnike, dosta manje nego što ih je došlo, kućama širom Imperije poražene i pregažene.
Punih deset godina, Sovjetski savez je uspostavljao svoju vlast na avganistanskoj teritoriji. Godine 1989. Mihail Gorbačov je povukao vojsku iz rata koji nije određivao pobjednika, koji je bio nepravedan i potpuno sumanut po mišljenju budućeg Nobelovca. U tom periodu nastaju i talibani, grupa koja se borila protiv marksističke vlade, stvorena od strane CIA-e i finansirana od strane država Zapada, a pogotovo Sjedinjenih Američkih Država. Nastali su kao ogranak mudžahedina, tada „svetih boraca“ za nezavisnost Avganistana. Moral sovjetske vojske je bio na potpunom dnu, republike SSSR-a koje su graničile sa Avganistanom naseljene pretežno muslimanskim stanovništvom sve više su bile protiv vlasti Komunističke partije, svijet je smatrao vojsku invazionom silom. Tako je nabujala i želja za nezavisnosti Čečenije kojoj su uslijedila dva krvava rata. Sa ove distance se može reći da je bar jedan od mnogih razloga za raspad Sovjetskog Saveza i pomahnitala okupacija Avganistana u kojoj su za nepunih deset godina izgubili preko 14 453 vojnička života, i kako statistika kaže, najviše od svih okupatora ove nepristupačne zemlje.
Izvor: Wikipedia
Talibani i „beskonačni rat“
Kraj prve vladavine talibana bio je i kraj oko 3 000 radnika zaposlenih u Svjetskom trgovinskom centru i Pentagonu, ali i početak „beskonačnog rata“ i najduže vojne intervencije Sjedinjenih Američkih Država u njihovoj složenoj istoriji ratovanja. Rat protiv terorizma počeo je 2001. godine. Invazija se odvila vrlo brzo, izvršena potpuna destrukcija svih kampova za obuku „svetih ratnika“ Al-Kaide i počelo aktivno traženje Osame bin-Ladena, glavnog optuženika za svjetski terorizam. Godine 2011. Bin-Laden je ubijen. Svijetu je saopšteno od strane Baraka Obame. Američke Mornaričke foke su ga uhvatile i ubile nedaleko od pakistanskog grada Abotabad, a sahranile u more. Sve to vrijeme, po riječima Bajdena, Amerika je naoružavala i obučavala Avganistansku armiju koja danas broji oko 300 000 pripadnika. Možda ih i jeste toliko, ali talibana, koji su mljeli sve pred sobom, civilizaciju i pravo na život, sigurno nije 75 000 nenaoružanih fundamentalista.
Svih ovih dvadeset godina, talibani su mudro i hinjski izvodili sporadične napade, bogatili se od opijuma, rude i bijelog roblja, dobijali podršku iz Pakistana, UAE, Irana katkad i Rusije i Kine, i upravo sada su u zenitu svoje moći i brojnosti riješeni da pokore slobodu koja je bila bar obris one koja je vladala sedamdesetih godina prije puča. Iznemogli narod Avganistana, koji od 1978. godine nije proveo ni dana u istinskom miru i progresu, danas se predaje u ruke teroristima, zločincima koji će dostojan život pretvoriti u konstantnu borbu za opstanak.
Američko povlačenje će ući u anale istorije i vojne taktike kao greška koja određuje poraz najveće imperije današnjice. Vrlo je jednostavno zaključiti kretanje talibana i njihove običaje koji se ne mijenjaju tako često, kao što neće ni sada uprkos tome što uvjeravaju svijet da će „poštovati“ žene. Osnovni izvor novca ovoj terorističkoj organizaciji jeste opijum kojim Avganistan obiluje, ruda kojom svakako ne oskudjeva, droga, bijelo roblje i donacije. Prodaja opijuma je jedna od ključnih „privrednih“ djelatnosti kojom se oni bave, a već su poznati način i vrijeme prikupljanja istog. Da se za primijetiti da talibani rijetko kad ratuju zimi, svi ratovi uglavnom počinju u aprilu i maju i to sa razlogom. Dok je zima, opijum kao što je mak ne raste u plodnim dijelovima Avganistana, pa se povuku u Pakistan ili Iran iz kojih dobijaju donacije u obliku oružja i hrane, ali zatraže i vojno savjetovanje ukoliko je to neophodno. Potom, kad dođe proljeće, mak se rascvjeta i postane pogodan za berbu, talibani počinju da dižu ustanke u mjestima koja ne kontrolišu tako napredovajući dok god mogu, za dva cilja – opijum i vlast. Greška američkog povlačenja je vrijeme. Ukoliko je zaista Avganistanska armija toliko opremljena i jaka, ali potpuno dejstveno troma, ovaj postupak se trebao izvesti tokom duboke zime, u periodu kada postoji manje ciljeva za dejstvovanje talibana. No, umjesto takve taktike koja bi omogućila ako ništa drugo onda pripremu legalne vojske za prodor talibana, Amerikanci su izabrali period najvećih prinosa opijuma, i obezbijedili još jedan jasan cilj za talibane pored vlasti.
„Učenici“, „studenti“, „tragači“ – zapravo teroristi
Da bismo shvatili Avganistan, trebamo zamišljati njegovu teritoriju kao zamršeno raznobojno klupko. Svaka boja predstavlja više od deset različitih etničkih grupa i plemena koja imaju različite poglede na prošlost, sadašnjost i budućnost, a kao takvi, i različito viđenje države u kojoj žele da žive. Najmnogoljudniji su Paštuni koji kontrolišu i najviše teritorije. Iza njih su Hazara narodi koji žive u centralnom Avganistanu. Tadžika ima skoro isto koliko i u matičnoj državi, dok Uzbeci kojih u matici ima 16,5 miliona, Avganistan naseljava 2,3 miliona. Turkmena ima oko 530 000. Avganistan naseljavaju i Ajmaci – nomadska plemena iransko-mongolskog porijekla. Nuristanci, Beludži, Pamiri i Pašaici su druge etničke grupe, dosta malobrojnije, koje žive na teroritiji Avganistana. Svaka od ovih grupa ima posebnu kulturu, neke čak i poseban jezik, ali hegemoniju nad velikim brojem njih i dalje drže Paštuni.
Talibane čine uglavnom Paštuni, ali i veliki broj Tadžika sa sjevera Avganistana. Njihova aktivnost zvanično počinje 1994. godine iz sjedišta u Kandaharu. Formirali su paravojne snage za borbu u „džihadu“. Vode se tzv. deobandi islamom, religijskim nacionalizmom, fundamentalizomo i džihadizmom.
Talibani su zapravo studenti religijskih škola u Pakistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu. Oni su se izdvajali od mudžahedina kojima su u početku pripadali i sa kojima su dijelili iste ideale. Mula Mohamed Omar je osnivač talibana. Na skupu oko 50 studenata osnovana je organizacija koja će se boriti da Avganistanom ovlada islamski zakon, a komunizam i ateizam istrijebe. Tokom prvih mjeseci postojanja, vrlo brzo su im se priključile brojne izbjeglice stacionirane u Pakistanu. Pred kraj Sovjetske okupacije, Sjedinjene Američke Države su slale udžbenike koji promovišu militaristički i fundamentalistički oblik islama kojima su pokušavali na sve načine da omrznu okupatora kod stanovnika Avganistana. Udžbenici su bili prepuni fotografija sa vojnicima, fotografija oružja i ubistava koji su imali za cilj buđenje potpune mržnje prema Sovjetima. Univerzitet u Nebraski je bio glavni izdavač udžbenika takvog sadržaja.
Nakon uspostavljanja vlasti u periodu od 1996. godine do 2001. u državi, odnosno na teritorijama koje su kontrolisali, zavladala su stroga šerijatska pravila. Teroristi koje je finansirao Pakistan, podržavao Iran, Kina i Rusija se nisu previše protivili, zabranili su ženama da rade, da se obrazuju, da izlaze bez strogo obavijene glave i sa odorama kojima bi pokrivale svaki dio tijela. Godine 1998. stopa smrti odojčadi u Avganistanu je bila najveća na svijetu. Žene su silovane, kamenovane i bivale robinje. Djevojče su oduzimane iz porodica i prodavane, a dječaci bili budući džihadisti. Nije postojalo ni struje ni vode. Talibani su odbijali svaku međunarodnu pomoć. Vjerovali su da će bog pomoći i nahraniti sve. Avganistan je postao baza terorista, prostorija kojom je vladala Al-Kaida, i crna rupa civilizacije, baš kao što je i danas.
Novi lider talibana i budući čelnik države je Mula Baradar. Njegovo pravo ime je Abdul Gani Baradar. U februaru 2020. godine potpisao je sporazum sa SAD u Dohi s ciljem okonačanja rata u Avganistanu. Proveo je osam godina u zatvoru u Pakistanu, sve dok američki izaslanik za Avganistan nije zatražio njegovo puštanje na slobodu kako bi učestvovao u mirovnim pregovorima.
Neizvjestan sutrašnji dan, a kamoli dalja budućnost
No, jedno je sigurno. Budućnost pod kormilom talibana nije svijetla. Najnovijim izjavama obećavaju poštovanje žena, ali mi sve to liči više na igru umirivanja Zapada nego realnost. Prve na udaru šerijata su žene. Posebna interpretacija talibana skoro da ih i ne priznaje kao bića nego kao reproduktivne mašine i robu. Svadbeni saloni su zatvoreni, slike žena na izlozima prekrečene, civilne škole zatvorene, muzika i sloboda zabranjene. Malala Jusufcai, aktivistica koja je upucana u glavu od strane talibana u Pakistanu poručila je da i dalje postoji mogućnost za spasavanje djevojčica i žena u Avganistanu.
Iako je mirno, kako izvještavaju svjetski mediji, na ulicama Kabula vlada strah od naoružanih talibana, kamiona iznad kojih se viori dobro poznata bijela zastava sa natpisom „srcem vjerujem i jezikom se izjašnjavam da nema boga osim Alaha i da je Muhamed božji rob i božiji poslanik.“ Nastupila je nova era starog terora i straha od bijele zastave ispod koje se nalazi taliban sa puškom u ruci.
Svijet je dugo šutio. Bez obzira što je Bajden progovorio, međunarodna zajednica i dalje u tišini smišlja kako izvući korist iz trenutnog stanja. Rusija, Kina i Pakistan su svoje ambasade i osoblje zadržali u Kabulu. Za njih straha nema. Oni su sve ove godine podržavali i bodrili talibane u borbi protiv Avganistanske vojske i NATO trupa. U Rusiji su talibani na spisku terorista, ali mogli bi da budu van njega ukoliko ispune jedan zahtjev – civilizovano ophođenje prema stanovništvu.
Kina i Pakistan su posebno povezane države tog regiona. Udruženi protiv Indije u borbi za Kašmir, ove dvije nuklearne sile su udružene u ekonomskoj, ali i političkoj saradnji. Pakistan je prozor Kine ka Zapadu, a Kina Pakistanu prozor u svijet rapidnog napredovanja ekonomije i privrede. Njihova saradnja predstavlja izvjestan razdor Kine sa Rusijom, pogotovo kada je riječ o Avganistanu i talibanima koji u Kini i Pakistanu nisu smatrani teroristima, već oslobodoiocima svog naroda.
Uticaj na Balkan
I budućnost Balkana je upitna. Produkt neuspješne američke soldateske je Kosovo. Njegovi političari su samo mravi koji rade u američku korist. Medlin Olbrajt, sijačica „mira“ na ovim prostorima, zahvalila se svojoj „djeci“ sa Kosova što će omogućiti Avganistancima da pronađu dom u njihovoj „državi“. Albanija i Sjeverna Makedonija slijede primjer Kosova u pružanju prostora za izbjeglice među kojima je, vjeruje se, najmanje 20% fundamentalnih islamista, talibana i drugih pripadnika terorističkih organizacija. No, lokalno stanovništvo na Kosovu, u Albaniji i S. Makedoniji će sa strahom prihvatiti nove sugrađane.
Novi sugrađani žive po drugim zakonima, a ukoliko oni zavladaju nema više piva, vina, rakije, nema prejedanja jagnjetine, prasetine ili govedine. Nema slobode koju su imali u svojoj kulturi, samo zato što su i danas, kao što su bili i juče, obične američke marionete. Sjedinjene Američke Države ne žele nove migrante, pogotovo ne Avganistance, bez obzira što Bajden ne dijeli (javno) Trampovu retoriku u pogledu na migrante sa Bliskog Istoka. Stanje na njihovoj južnoj granici je očajno. Slike koje odande dolaze ne pripadaju duhu dvadeset i prvog vijeka u najrazvijenoj državi na svijetu.
Naslovna foto: Tanjug / AP Photo/Zabi Karimi
Rođen 2002. godine u Prijedoru. Po zanimanju tehničar informacionih tehnologija i student politikologije na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Zaljubljenik u slobodu, borac za jednakost.
Serbian