Šta kaže istorija, može li zastava vratiti srpsko jedinstvo?

Danas, iako razdijeljeni u nekoliko država Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, srpski narod je, ipak, jedinstven

Piše: Maja Vidović, Klub istoričara Posavina

Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave državni je praznik koji se 15. septembra praznuje u Republici Srbiji i Republici Srpskoj. Praznik je simbolično ustanovljen da se proslavlja na dan kada se obilježava Proboj solunskog fronta, i praznuje se od 2020. godine.

„Zastavo moja, zastavo trojna,
svijeno srce naroda bojna,
o čemu snivaš?“ … stihovi su našeg čuvenog pjesnika Laze Kostića.

O čemu, danas, sniva srpska trobojka?


Ona sniva da se slobodno vijori, na svakoj srpskoj kući. Ona sniva kako jedan narod da pod tri boje spoji. Ona sniva da je ponosno istaknemo, da se ne stidimo porijekla, vjere i sebe.

Danas, iako razdijeljeni u nekoliko država Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, srpski narod je, ipak, jedinstven. Srpsku zastavu ponosno nose svi Srbi i ovdje i u dijaspori. Moć jedinstva pokazale su nam litije u našoj bratskoj Crnoj Gori, koje su bile mirne, dostojanstvene i pravedne. Jedinstvo, srpskog naroda, pokazalo je da se sloboda može i mora da brani. Sloboda je najsvetija stvar na svijetu. Bez slobode, nacionalne nezavisnosti, bivamo narod koji luta, pazeći da ne upadne u provaliju, koja se nalazi na svakom ćošku, kao mišolovka grabeći svoj plijen. Za slobodu ginuli su naši očevi, djedovi, prijatelji, znani i neznani junaci.

Ona nije plaćena novcem, nego krvlju. Krvlju, najprije, uzavrelog seljaka, zatim trgovca, đaka, radnika, sveštenika, našeg naroda, koji nikada nije mogao da trpi jaram. Mnogi su pokušali da nam oduzmu identitet, da nam zabrane vjeru, pismo, da nam oduzmu vazduh i bace nas u okove. Međutim, mi se nikada nismo predali, bili smo jedinstveni i pod jednom trobojkom krenuli u životnu bitku za slobodu. Čak i onda kada više nismo imali snage išli smo dalje, korak po korak, znajući šta branimo i za koga život svoj žrtvujemo.

Nema predaje


Zastavu nismo predali u ruke tuđinca, niti smo znali za riječ „Predaja“. Ona je bila uz nas, bila je naš amanet, naša amajlija i naš simbol zajedničke borbe. Kako su govorili naši preci u toku Prvog svjetskog rata: „Nijednu zastavu nam nisu oteli. Vojnička i narodna čast je sačuvana!” Pa tako i danas, draga braćo i sestre, sačuvajmo našu narodnu čast, i čast otadžbine, te istaknimo dičnu trobojku, i pokažimo da smo slobodni i jedinstveni!“.

Pomolimo se, takođe, za sve naše žrtve stradale tokom svih prethodnih ratova, jedinstveno i složno, jer žrtva nije broj, bilo da je riječ o jednoj osobi, na stotine, hiljade ili stotine hiljada. Treba da vodimo računa da nam se to, opet, ne desi. Ne zaboravimo i našu braću i sestre, dole na slavnom Kosovu i prelijepoj Metohiji. Oni su primjer prave borbe i jedinstva kako se zemlja voli i brani. Naše misli treba da budu usmjerene svakoga dana, sve više, ka njima. Kosovo ne smijemo da zaboravimo. To nam nije zadatak, to nam je zavjet koji treba da da branimo, poštujemo i čuvamo.

Kosovski, kao i Svetosavski zavjet čine srž našeg jedinstva, oni spajaju vijekove, generacije sa generacijama, zavjeti spajaju nas same. Zavjeti predstavljaju, zapravo, nepisani, a uvijek prisutni nacionalni program srpskog naroda, gdje god da se nalazio. On je oličenje heroizma i žrtve za ideale kao što su: sloboda, otadžbina, vjera, jedinstvo i identitet. Naša jedina misao treba da bude usmjerena „Za otočastvo, s verom u Boga“, kako se na slavnim zastavama uvijek vijorilo.

Zato, istaknimo zastave, neka se vijore, u slavu naših predaka, u čast našeg opstanak i za život naše budućnosti!

Piše: Maja Vidović, Klub istoričara Posavina

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

sr_RSSerbian