„Ruke su, evo, polegle na stolu – evo te pozdravljam, mamice. Više ti neću pisati.“ (Stevan Tontić)
Napustio nas je Stevan Tontić (1946-2022), jedan od najvećih savremenih srpskih pesnika. Kao drag prijatelj, dolazio je na Brankovo kolo učestalo, praktično od početka, i bio među najozarenijim i najvažnijim gostima u Sremskim Karlovcima, na Stražilovu i u Novom Sadu. Donosio je apsolutnu veru u poeziju i pobratimsku ljubav pri svakom susretu, pa i kad je igrao šah na našem jedinstvenom pesničkom turniru svakog septembra.
Stevan Tontić bio je osenčen Brankovim krilom još daleke 1971. godine kada je dobio Brankovu nagradu Matice srpske (za esej „Tragično u poeziji Branka Miljkovića“), a onda posle mnogo značajnih priznanja i „Pečat varoši sremskokarlovačke“ 2001. godine na 32. Brankovom kolu u Karlovačkoj gimnaziji, najstarijoj u Srba. Zatim – „Statueta Branka Radičevića“ (rad vajara Jovana Soldatovića), za ukupno pesničko delo, u istoj ovoj čuvenoj Gimnaziji, 2017. godine na otvaranju 46. Brankovog kola sa Tontićevom svečanom besedom o Aleksiju Radičeviću, najslavijem karlovačkom đaku i najpevanijem pesniku srpskog romantizma.
Zavičajno gledano, Stevan Tontić je izdanak onih krajiško-bosanskih književnih bardova koji su ukupnom korpusu naše poezije i literature dali neizbrisiv trag: Petar Kočić, Branko Ćopić, Skender Kulenović i Duško Trifunović. Rođenjem pod Grmečom, u Grdanovcima kod Sanskog Mosta, osnovnu školu pohađao u rodnom selu i Lušci Palanci. Završio dva razreda Gimnazije u Sanskom Mostu, a potom se prebacio u treći razred Učiteljske škole u Prijedoru.
Po završetku prijedorskog školovanja, Stevan Tontić vraća se u Grdanovce, o čemu i sâm zapisuje: „Kao učitelj radio sam, ispunjavajući želju svojih roditelja, godinu dana u našem selu, upisavši vanredno prvu godinu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje ću potom redovno studirati, naći ljubav svog života i dugotrajno prebivalište. Nije mi se ostajalo u selu, u koži seoskog uče – strahovao sam da će mi postati tijesna.“
Studije filozofije sa sociologijom završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Etablirajući se u glavnim gradu Bosne i Hercegovine kao vrhunski i originalni mladi pesnik i intelektualac, jedan je od onih (Sidran, Nogo, Osti, Vešović…) koje prepoznaje i Duško Trifunović negujući ih kao mlađu braću po peru. Vredni Tontić dolazi na mesto urednika sarajevske „Svjetlosti“. I sve je izgledalo sasvim primereno i zasluženo u gradu na Miljacki, kad – krenu rat u „bosanskom karakazanu“. Očajan i ošamućen besmislenošću građanskog rata u BiH, Tontić živi u egzilu u Nemačkoj (1993–2001), najviše u Berlinu.
O tom periodu, on piše: „I rat i egzil su vanredna egzistencijalna stanja koja obično dugo traju a ostavljaju trajne posledice. Za svaku osetljivu dušu rat je najveći besmisao. Naročito građanski rat, u kojem se međusobno ubijaju ljudi iste krvi, istog jezika, istih ili veoma sličnih verskih uverenja i kulturnih navika. Situacija egzila povoljna je utoliko što ne morate da strepite za goli život, ali ste izloženi mnogim drugim nedaćama. Obezdomljeni ste, obespravljeni, bačeni u tuđ jezički prostor u kojem ćete zauvek ostati stranci.“
I, Tontić se vraća u Sarajevo, ali to više nije to. Ne bira Beograd, već sa suprugom Snežanom 2014. godine nastanjuje se u Novom Sadu. Ponovnim odlaskom iz Sarajeva i dolaskom u „srpsku Atinu“ da živi i piše, Tontić silno ojačava pesnički Novi Sad, gde je pre njega, krajem 20. veka, stigao iz Zrenjanina (posle Beograda i Sarajeva) i njegov gromadni krajiški zemljak Milan Nenadić. Početkom ratnih sukoba devedesetih, u Novi Sad iz Sarajeva pristiže i Duško Trifunović. Tako je „srpska Atina“ bila dobila tri najveća moguća pesnička pojačanja rodom iz zapadne Bosne (krajiškog dela današnje Republike Srpske), čije će prisustvo i delo ostaviti dubok beleg u književnoj istoriji panonskog podneblja i Srbije u celini.
Podaleke 1987. godine objavio sam u „Letopisu Matice srpske“ esej „U slavu postojanja“ o Tontićevoj knjizi „Prag“ (Svjetlost, Sarajevo, 1986), a godinu dana potom uvrstio ga u knjigu ogleda, eseja i kritika „Prokrustova postelja“ (Stražilovo, Novi Sad, 1988).
U ezoteričnom smislu, prag je granica između vanjskog i unutrašnjeg, svetovnog i svetog, on simboliše odvojenost i povezanost, mogućnost sjedinjenja, pomirenja. Ovo drugo ostvaruje se ako domaćin dočeka gosta na pragu i uvede ga unutra. Ono drugo, pak, ostvaruje se ako došljaka niko ne dočeka, pa ovaj ostaje na pragu. Da bi se prešlo preko praga nužno je posedovati čistoću tela i duše. Pred pragom se pada ničice i ljubi. I, konačno, prag je granica svetlosti, središte sveta, slika univerzuma, simbol utočišta, majke i zaštite. U Tontićevoj poeziji javljaju se ove slike: „prag naše kuće – osovina svemira“, „duša pod pragom“ i „(svjetlost) ti zapljuskuje kućni prag muzikom beskonačnog“.
U pesmi prekognitivne moći – „Prag i propadanje“, data je slika prelaska preko kućnog praga: „padanje u bunar Velike Životinje“, „propadanje mesa kroz rupe vasionske“, suočavanje sa prazninom i „starim budalastim ništa“. Predočeno je rastakanje fantazmagoričnih slika detinjstva i bezazlene zavičajne harmonije, pucanje tihog „toka stvari“ na ognjištu, rušenje konstrukcije očinskog doma i održanje, pri tom, kućnog praga: „rušenje svemira na krovne skele/ slamanje krova/ otpadanje duvara/ pogibija crkvenih zvona/ pogibija ruke koja je povlačila uže/ pogibija tvog glasa/ samo je prag na svome mestu/ čvrsto položen u temelje…/ tu korak moj pjevuši i tu gine“.
U ovom trenutku, Novi Sad, Vojvodina i Srbija, Bosna i Hercegovina, i ceo region, ostali su fizički bez velikog pesnika. Srećom, kad umre pravi pesnik, podmlade se pesme i ojača njegov kompletni habitus u vremenu. Sve što je napisao, i pesme u slobodnom i vezanom stihu, najrazličitijih tematsko-motivskih kolekcija, u himnično-grotesknoj avangardnosti izraza, zagrliće se i stvoriti živi kaleidoskop i priču o jednom neponovljivom pesniku, zanavek.
Sremski Karlovci – Novi Sad, 12. februar 2022.
Nenad Grujičić
Stevan Tontić – OSAM PESAMA
PISMO KUĆI
Mi smo dobro, mama.
Svako se okrenuo svome poslu.
Na svojy stranu.
Noge su u Polju.
Mozak je u Institutu.
Srce je u Zavodu.
Pluća su u Prirodi.
Duh je u Vatri. U Nebu. U Grobu.
Duša pod Pragom.
Ruke su, evo, polegle na Stolu –
evo te pozdravljaju, mamice.
Više ti nećy pisati.
Poslovi se obavlja]u.
Zemaljski dani cure.
Ja tečem. I odlazim.
Odoh ja, mamice.
PUTUJE MOJ SELJAČKI NAROD
Moje selo – u jednom od slivova Neba –
počelo je oh počelo
da uvire!
Živ i zdrav plav i žut mek a krut
moj nepismeni narod već se ukrcava –
narodu mom
nebesa su do koljena!
Putuje moj seljački narod
direktno uvis
neće taj više
uzalud
da
na
zemlji
mre!
Propala je stvar smrt
pošteno govoreći.
A Ti
koji jesi
primi ove ljude
koji jesu i nisu,
Inače bih mogao
štošta da ti kažem!
UMREŠ LI IZNENADA, PRIJATELJU
-Abdulahu Sidranu
Umreš li iznenada, prijatelju,
prijatelju, brate mog života,
druže sušti, duše jedinstveni,
iznijeću svoja nijema usta
u suton, pred mrke zvijeri,
pogruženo te slaviti, tužaljke kititi,
potresne molitve u jezik liti,
zvijezdama i crvima revno tumačiti
ko je ko
i šta je šta
u prašini, u tami, međ nama.
Tri dana
stvari će biti jacne do nepodnošljivosti,
a četvrtog će nastupiti redovna zbrka,
pogubna
i tebi strana.
Tri dana
cjaće od tuge rastanka
lica hrišćana i lica muslimana
lica zlikovaca, angela, huligana…
(o, dušine modrice, bridovi rana!)
a četvrtog će pod mojim prozorima, na groblju,
zlaćano zrnevlje, slijepi, da zoblju.
I neće se više znati
ko je ko, šta je šta
i niko se cjećati neće da ovdje si noctojao ti
i da sam noctojao ja.
1985.
SVAKOG JUTRA, SVAKE VEČERI
Svakog jytpa draga me ljubi kad na posao krene,
usput se smiješi i onima što nikog ne vole.
A ja? Molim se da zlodusi joj srce ne ocjene;
za nju se i ruže, ptice, napuštena djeca mole.
Živimo u zemlji starih propovjednika ubistva,
s novim zbirkama leševa i poluživih tijela.
Bog je ubijen, polunijem, ljubav svetački čista.
Sve što činimo oproštaj je, početak opijela.
Svake večeri moja draga nada mnom suze roni
jer snu ja vrištim, naliven stravom i tmicom.
Anđeo naš svunoć Gospodu svome zvoni
bisernom, od suza nanizanom brojanicom.
O ŠTO SI PROSLAVLJEN, GOSPODE
– Miodragu Pavloviću
O, što si proslavljen, Gospode,
u velikom i u malom –
elemenata cijelom skalom,
u ogledima vatre i vode.
O, što si proslavljen, Gospode,
Životinjom svojom i biljkom –
zmijom pa koprivom pa bosiljkom…
blizanci tek kad se rode!
O što si proslavljen, Gospode,
jezicima hladnim i vrućim –
mlaki se vpaćajy kući
dok ove iz kreveta vode.
O što si proslavljen, Gospode,
u djevama mudrim i ludim,
sincima hrabrim i bezmudim,
tiranima i žednim slobode.
O što si proslavljen, Gospode,
U svojim Kanama i Gomorama,
u srčanim, u gasnim komorama,
kroz pomore i kroz porode.
O što si proslavljen, Gospode,
u Isusu i u Pilatu,
Avelju i Kainu bratu,
kroz horde i kroz narode.
I ja Te proslavljam, Gospode,
Tebi i pjesan i hula –
sva pjena uma i čula,
bezumne himne i ode.
ŽETVA
Žetvaru, čas je. Ja što hulih
podastirem Ti ovo šije –
žanji tu usnu kojom tulih,
žanji i kada psalam lije.
Il’ zazidaj u mir monaha,
oslijepi – samo Tebe gledam
u svetoj jezi do zadnjeg daha.
Ovu opremu ja bih da predam!
Razriješi me – trećega nije,
bljeskom srpa il’ munjom gasi.
Jep evo krv brata pijem,
mene kradeni drže dasi.
A neka šapa već me strla:
prazno dignut, ozoban klas.
Pomiluj suvu trubu grla,
žanji do zemlje, ižanji glas.
II
Podastirem se sav pogružen,
mršav prinos, potučen gràdom,
al’ svim stasom pod nož pružen.
Nek svrši se! – sa tom nadom.
Ja sam Tvog hvata dobrovoljac,
da ne naganjaš me skupim bičem.
Što Ti pojedeš, neće moljac.
Ispljuneš li… ne, ne ničem!
Samo me iz ove bašte ižanji,
korijen, čauru Ja smrvi,
svaki manevar – noćni i danji.
Ja Ti sad vraćam život prvi.
Nek svrši se! – ja već kličem,
što Ti zoblješ, neće crvi.
Slavim žetvu, ne naričem,
čekajyć na Tvoj danak u krvi.
SJAJ I MRAK
Nikad toliko sjaja u vazduhu,
nikad toliko žara u visinama
kao ovog ljeta.
Nikad takvo blistanje Tvorca
u svakoj biljčici, zvjerčici, stvarčici,
u mlazevima, u plodovima.
Svaka stvar darnuta svjetlošću
u bezumnu ljepotu roni,
prašina sa puta pije do beznani
majčino mlijeko nebesko.
Nikad takva sveta bistrina,
nikad ovakvo mirisno podne.
Nikad, nikad ovoliki mrak
natovaren na ljude.
Nikad ovolika planina mraka
na plemenu ovom, divljem i nježnom,
u sjaju konačnom, predsnježnom.
GROB
Na visoravni, molim,
na visoravni,
u bistroj zemlji
u izbistrenom zviježđu.
U ničijem prostoru,
u zvonkoj praznini,
čist od zavičajâ,
čist od istorija.
U dvojcu sa onom
koju ljubih
dok bijah ovdje –
u nesnosnoj radosti dvojine.
U kristalu bez imena,
bez svojine.
Dvoje ledičnika
u ledenici
pod modrom krpom nebeskom.
U bistrom ognju zvjezdanom. U bezdanu.
Svoji. Na svom.
Pesme iz „Antologije srpske poezije (1847-2000)“ Nenada Grujičića, Brankovo kolo, 2012, 2013.