Kako i zašto je Republika Srpska ostala bez radnika pitanje je koje se gotovo svakodnevno postavlja.
Nedostatak radne snage u Republici Srpskoj nije pojava koja je tek tako i spontano nastala. U pitanju je kontinuiran proces dug dvadesetak godina. Ne tako davno, Srpska se suočavala sa viškom radnika koji su na birou za zapošljavanje, ovdje, u našoj zemlji, tražili priliku za profesionalno ostvarenje.
Uprkos svim upozorenjima stručnjaka i vapajima običnog čovjeka, poslodavci su obarali cijenu rada do mjere da je ona bila ponižavajuća, vrijeđali su i izrabljivali radnike kako bi na godišnjem nivou zgrtali milione pri čemu su konstantno, za sve što su radili, imali prećutnu podršku gotovo svih poslijeratnih Vlada Republike Srpske. Danas, ponajviše zahvaljujući bahatom i nadmenom ponašanju prema radniku, Srpska ostaje i bez mladosti i bez radne snage, a poslodavci se hvataju za glavu.
Srpska ostaje bez radne snage
Zluradi bi rekli ”došla maca na vratanca”, realisti – ”potpuno očekivana situacija”. Poslodavci bi sada zlatom platili radnika, ali onih koji bi im radili i za 1.500 KM više nema. Narodskim rječnikom rečeno – ”ko bi dolje, sad je gore”.
Nema ih više zato što se već godinama, pa i decenijama od strane poslodavca radnik ne doživljava kao čovjek, ljudsko biće, već isključivo kao alat ili mašina za gomilanje kapitala koja, uz dobro poznatu frazu ”ako nećeš ti, ima ko hoće”, mora da bude zadovoljna onim što joj se servira na kašičicu. Šikanirali su, ponižavali i potcjenjivali poslodavci radnike u proteklih dvadeset i kusur godina.
Nastupali su prema njima bahato i sa pozicije sile po principu ”znaš ti ko sam ja(?)” ali danas je očigledno sve došlo na naplatu. ”Možeš koliko hoćeš, ali ne i dokle hoćeš” rekao bi naš stari narod i svaki put iznova bio u pravu, jer zna stari narod da ”ničija nije do zore s’jala”. Znaju to danas vrlo dobro poslodavci, tajkuni i političari ali o tome se trebalo razmišljati prije 15 godina – dok je imao ko da radi, a ne danas kada smo ostali bez svega – i bez ljudi, i bez novca, i bez prirodnih bogatstava. Doduše, ni sada se ne radi apsolutno ništa kako bi se odliv radne snage zaustavio, pa se ovo što danas imamo i ne razlikuje mnogo od onog što smo ranije nismo imali.
Poslodavci i radnici – ”Možeš koliko hoćeš, ali ne i dokle hoćeš”
Da je Vlada RS poslodavcima još prije nekih desetak godina smanjila namete, uz obavezu povećanja plata na iznose koji se radnicima danas nude, ne bismo ostali bez ogromnog broja građevinaca, vozača, konobara, pa i doktora. Formula je jednostavna – više plate znače veću kupovnu moć – veća kupovna moć znači jaču ekonomiju – jača ekonomija dovodi do rasta BDP-a i daljeg povećanja plata, a odatle i više novca u državnoj kasi koji se može koristiti za nova ulaganja i podsticaje privredi. Međutim, zašto jednostavno kad može drugačije.
Za loš odnos prema radnicima najmanju krivicu u suštini snose poslodavci. Njima se ukazala prilika za izrabljivanje jeftine radne snage i oni su je, očekivano, samo koristili. Kriv je sistem koji im je dozvolio da se tako ponašaju i koji nije zaštitio radnika – isti onaj u kojem, da biste pokrenuli uspješan privatni biznis, morate da plaćate reket i inspekciju da biste opstali. Sistem koji je postavljen tako da se u javnim ustanovama, osim rijetkih izuzetaka, ne možete zaposliti bez partijske knjižice, jednostavno nije mogao donijeti ništa bolje od ovog čemu trenutno svjedočimo.
Kao neko čiji je član najuže porodice doživio da mu poslodavac prije petnaestak godina u jednoj raspravi kaže: ”Ako mi se ne sviđaju tvoje oči, daću ti otkaz”; ”Radićete vi meni i za vreću brašna” i, ”Ja prevrnem kamen, nađem radnika”, lično me ne može niko uvjeriti da poslodavci uz političare ne snose najveću odgovornost za odliv radne snage i mladosti iz ove zemlje.
Sada odlaze i radnici i cijele porodice
Naravno, biće i onih koji će poput predsjednice Cvijanović i premijera Viškovića upotrijebiti argument da se sa ovih prostora uvijek odlazilo i da ljudi odlaze i iz drugih zemalja, što je zaista tačno. Međutim ranije je u inostranstvo uglavnom odlazila ”glava kuće”, a sada odlaze cijele porodice, bez plana da se vrate nazad, i baš u tome leži velika razlika. S druge strane, političari uvijek, po nepisanom pravilu, uzimaju loše primjere iz regiona i svijeta kako bi opravdali svoje katastrofalne poteze i loše domaće društvene pojave poput siromaštva, depopulacije i bijele kuge.
Poslodavci i političari su još prije 15 godina morali da znaju da ulazimo u doba modernih tehnologija i lakše dostupnosti različitih vidova edukacija i informisanja, ali kako tako nešto očekivati od pojedinaca koji nisu sposobni isplanirati ni jednu budžetsku godinu?! Upravo pomenuti benefiti mladima su širom otvorili vrata oslobađanja od polurobovskog statusa kakav su godinama imali radnici u fabrikama, ugostiteljskim i uslužnim objektima u Republici Srpskoj.
Često se i samim radnicima zamjera što su utihnuli i činjenica je da u tome ima istine, ali isto tako treba imati u vidu i da su poslodavci uz blagoslov vlasti ucjenama, bahatošću i različitim vrstama pritisaka do te mjere zastrašili radnike da se niko nije usuđivao zamjerati velikim, novopečenim gazdama koji su se ”snašli” u toku ili poslije rata.
Međutim, današnje generacije više ne trpe torturu i to je za tajkune postalo veoma problematično. S druge strane, zbog svega gore navedenog suočavamo se s ogromnim padom broja stanovnika tako da radnici nisu utihnuli samo zbog straha veći zato što ih realno – nema.
Minimalna plata treba da bude bar 1500KM
”Ima posla, ali ljudi neće da rade” je toliko puta ponovljena rečenica Milorada Dodika kojom je godinama unazad opravdavao visok procenat nezaposlenosti. Sada tu rečenicu čak ni on više ne ponavlja, jer je vjerovatno i sam svjestan da posla zaista ima ali ne više i onih koji bi mogli da ga rade, jer ljudi usljed velikog broja drugih prilika, koje im se ukazuju u inostranstvu, prosto ne žele da ostanu ovdje.
Zapravo, možda bi i htjeli, ali bi minimalna neto plata morala da bude barem 1.500 KM uz zagarantovan godišnji odmor, regres, topli obrok, 50% više plaćene prekovremene sate, trinaestu platu, radnu sedmicu od pet dana po osam sati i, na kraju, korektan i ljudski odnos od strane poslodavca. Na sve to bi moralo da ide i određeno poresko rasterećenje privrednika.
Međutim, sve dok banjalučki tajkuni s ponosom budu izjavljivali kako će radnicama u fabrikama kupiti antibebi pilule jer su svake godine trudne, dok se djevojke na intervjuima za posao bude pitalo planiraju li trudnoću i da li mogu imati djecu, dok predsjednik države bude govorio da je imati najbolje i ocjene i biti najbolji stručnjak u svojoj oblasti zabluda ukoliko niste u vlasti, nemamo se čemu nadati.
Mada, kad bolje razmislim, ipak imamo – još većem egzodusu i novim pustim selima, a u ne tako dalekoj budućnosti i gradovima. Sve u svemu, hvala poslodavcima, političarima i tajkunima! Well done!
Politikolog
Izvor: Srpskainfo