Zemlje EU, predvođene Nemačkom, decenijama su finansirale ekonomiju Rusije, njihovi visoki zvaničnici su nakon odlaska sa vlasti postajali lobisti ruskih državnih energetskih kompanija (Gerhard Šreder, koji je učestvovao u bombardovanju SR Jugoslavije, eklatantan je primer toga), a danas, kada su zapadne države uplašene od pada međunarodnog poretka one brzo zaboravljaju svoju odgovornost za podrivanje istog i prelaze na osude ruskog društva, koje predstavljaju maltene kao ropsko.

Istraživanja javnog mnjenja služe kao pokazatelj atmosfere u bilo kom društvu, čak i u nekom koje je, recimo, zatvoreno. Politički sociolozi i politikolozi treba da vladaju znanjem o slici društva koje istražuju, kako bi to postigli potrebno je da govore dominantnim jezikom tog društva, da poznaju njegovu kulturu, istoriju i, naravno, politički sistem.
Novinari i istraživači sa Zapada neretko kritikuju rusko društvo za pasivnost, neizlazak na proteste i tome slično, pritom potpuno ignorišući činjenicu da Vladimir Putin znatno više zavisi od zapadnog kapitala i trgovine, nego od protesta u samoj Rusiji i svog rejtinga.
Zemlje EU, predvođene Nemačkom, decenijama su finansirale ekonomiju Rusije, njihovi visoki zvaničnici su nakon odlaska sa vlasti postajali lobisti ruskih državnih energetskih kompanija (Gerhard Šreder, koji je učestvovao u bombardovanju SR Jugoslavije, eklatantan je primer toga), a danas, kada su zapadne države uplašene od pada međunarodnog poretka one brzo zaboravljaju svoju odgovornost za podrivanje istog i prelaze na osude ruskog društva, koje predstavljaju maltene kao ropsko. U tome im pomaže i manji deo liberalne ruske inteligencije koji piše pokajničke članke u zapadnim listovima u stilu – „nismo uradili dovoljno da sprečimo rat“, dok je za sukob u Ukrajini kriv Zapad kako god da se okrene – bilo kroz širenje NATO, bilo kroz omogućavanje Putinu da modernizuje vojsku kroz kapital dobijen trgovinom sa tim istim Zapadom.
Građani Rusije nisu idioti
I dan danas, dok Zapad poziva na proteste u velikim ruskim gradovima, iza kulisa kalkuliše rizike od sankcija Rusiji i od dostavljanja naoružanja Ukrajini. Dakle, prosečan Rus treba da rizikuje da bude uhapšen ili nešto gore, dok zvaničnici EU većaju da li smeju da uvedu naftni embargo Rusiji ili ne i koliko će ih to koštati. Izvinite, ali građani Rusije nisu idioti, oni koji su stariji pamte totalitarizam Sovjetskog Saveza, oni koji su mlađi odrasli su na pričama o represijama i učeni su da drže svoj jezik za zubima, naročito u kriznim situacijama kada se prati svaka reč i prete apsolutno realne novčane, a i zatvorske kazne.
Rusko društvo je atomizovano, apatično, kondicionirano da ne učestvuje u političkom procesu van dana za glasanje, a princip koji preovladava se može sažeti u rečenicu: „zašto da se buniš i postradaš, a ništa nećeš promeniti kada od tebe ništa ne zavisi“.
Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je trend samoisključenja iz političkih tokova, barem javno, skočio od 24. februara. Odgovori na pitanja anketara postaju manje bitni, a drastično raste broj građana koji ne žele da odgovore na pitanja ili spuštaju slušalicu kada razumeju da se pitanja tiču rata u Ukrajini. Ruska nezavisna agencija za istraživanje javnog mnjenja Russian Field objavila je svoje metodološke podatke za anketiranje upravo kako bi pokazala ovaj trend.
U poređenju sa periodom od pre rata, procenat građana Rusije koji spuštaju slušalicu tokom anketiranja povećao se za 34,1 odsto, a procenat građana koji uopšte ne žele da odgovaraju na pitanja za 25,4 odsto. Građani Rusije umeju vrlo dobro da kalkulišu, isto kao i zapadni ekonomski stručnjaci koji shvataju da ne mogu očas posla da se oslobode od ruskog gasa i nastavljaju papreno da plaćaju za njega i time finansiraju rat protiv sopstvenog poretka.
Na isti način, građanin Rusije razume sopstveni interes da ne bude uhapšen, otpušten ili ostrakizovan od strane svog političkog sistema, on razume da je došlo vreme da se pritaji i čeka.
Šta se čeka?
Šta se čeka? Rasplet situacije – ili će biti gore, ili će biti bolje, ili će se ostati u krizi, ili će vlasti naći načina da iz nje izađu. U skladu sa razvojem događaja reagovaće i društvo, ni pre, a ni kasnije od toga što je neophodno za opstanak.

Upravo iz ovog razloga većina liberalne inteligencije odbacuje narativ o kolektivnoj krivici ruskog naroda koji se nameće sa Zapada, pa i od manjeg broja njihovih kolega sunarodnika. Samo onaj ko nikad nije živeo u Rusiji, koji ne zna ništa o tom društvu ili koji, pak, uopšte ne mari za živote građana Rusije može im prebaciti činjenicu da prosto pokušavaju da žive i prežive.
Ukoliko zapadni lideri žele nekog da žrtvuju kako bi spasili sopstveni sistem, onda to treba da budu njihovi sopstveni građani – oružje u ruke i u Ukrajinu, na limes međunarodnog poretka. Građani Rusije ne nameravaju da stave glavu na panj za tuđe interese, a pritom vrlo dobro razumeju šta se oko njih dešava.
Međunarodna marketinška agencija GroupM sprovela je istraživanje o poverenju građana Rusije u medije. U martu je 34% nazvalo televiziju primarnim izvorom informacija kojem veruju, u aprilu je taj pokazatelj pao na 24%, dok su na nivou Moskve i Peterburga isti pokazatelji bili još niži – 27% u martu i 21% u aprilu. Treba razumeti da u Rusiji svi televizijski kanali podržavaju oficijelni, državni narativ, pad poverenja u televiziju je pad poverenja u taj narativ. Televiziju zamenjuje Telegram, jedino mesto u Rusiji gde bez bilo kakvih pomagala mogu da se prate i opozicioni mediji čiji su sajtovi blokirani.
Ne samo da građani Rusije izbegavaju da odgovaraju na politička pitanja jer smatraju da sada nije trenutak da se javno izražavaju na temu rata, bitan je i način na koji se pitanje postavlja. Primer koji nije moguće pobiti jesu rezultati istraživanja javnog mnjenja iz ruske državne agencije VCIOM. Do 2019. godine VCIOM je merio rejting političara u u Rusiji putem otvorenog pitanja – «U kog političara imate najviše poverenja (sami navedite ime)?» Od date godine dodato je još i isto pitanje, ali zatvorenog tipa (sa spiskom konkretnih političara). Rejting Vladimira Putina po staroj metodologiji (otvoreno pitanje) u maju 2019. godine je iznosio 31,7%, dok je po novoj metodici (zatvoreno pitanje) iznosio 72,3%, što je sasvim logično, ukoliko razumemo stanje u ruskom društvu.
U slučaju da je građanin uopšte dovoljno hrabar (ili nepromišljen) da daje odgovore na politička pitanja, njemu će biti komfornije da odgovori na otvoreno pitanje, nego na zatvoreno, jer se u zatvorenom direktno spominje predsednik Putin, sada se traži da građanin direktno kaže da nema poverenja u svog predsednika, što je sasvim nelagodno. Najzanimljivije je da su obe metodologije paralelno u opticaju, kao da neko iz VCIOM-a radi za petu kolonu! Sasvim sveže istraživanje VCIOM-a od 15. maja tekuće godine daje dva rejtinga Putina – 80,7% sa zatvorenim pitanjem i 42,4% sa otvorenim pitanjem. Dakle, jedni te isti ljudi koji odgovaraju na pitanja iz ankete, u zavisnosti od strukture pitanja, veruju Putinu u 80 odsto, a zatim u 40 odsto slučajeva, kako je to moguće?
Zato što u prvom slučaju imaju zatvoreni spisak političara, među kojima je i predsednik, dok u drugom slučaju mogu da izaberu opciju „ne verujem nijednom političaru“. Iz odgovora na otvoreno pitanje dobijaju se jasne cifre – oko 40% građana Rusije ne podržava nijednog političara iz redova vlasti i sistemske opozicije (otprilike isti broj podržava Putina).
Ne treba nikako zaključiti da je većina građana Rusije protestno nastrojena, naprotiv, društvena energija je ugušena, ljudi koji bi mogli da organizuju proteste su ili u emigraciji, ili u zatvoru, zato je prvi talas protesta protiv rata rezultirao privođenjem oko 15 hiljada građana Rusije, što svedoči da su protesti bili malog obima, jer su privedeni svi koji su u njima učestvovali. To su bile demonstracije ljudi koji iz moralnih razloga smatraju rat njihove države sa susednom neprihvatljivim i koji su dovoljno radikalni u svojim uverenjima da se izlože opasnosti.
Većina građana ne deli njihov fanatizam. Oni će biti spremni da protestuju samo ukoliko njihova životna egzistencija bude ugrožena, isključivo zarad materijalnih faktora. Tok rata je za njih manje važan, sve dok nema opšte mobilizacije i njihov život nije ugrožen. Većinu građana interesuje standard života i mogućnosti njegovog rasta, ukoliko dođe do situacije da su po tom pitanju ugroženi, oni će izaći na proteste.
Pobede, porazi i rusko društvo
Nikakve pobede i porazi u ratu za većinu građana nemaju značaja – pošto ukrajinska armija ne može ući u Moskvu i ugroziti ih, sve se može predstaviti kao pobeda, njih zanima to kako oni žive. Ako mogu da dobiju proizvode koji su im potrebni, po ceni koju mogu da priušte, ako mogu da otplate hipoteku i kredite, sve je u redu, rat može da traje.
Donbas je u ovim ili onim rukama – potpuno nebitno, ako vlasti mogu da im obezbede prosperitet. I tu glavnu ulogu igraju sankcije, te je glavno pitanje ne pobede i poraza u ratu, već daljeg razvoja ekonomije Rusije pod sankcijama.
Ako kroz neko vreme zapadne sankcije proizvedu očekivani efekat, građani će protestovati da se one skinu, a da bi se skinule rat mora da se okonča, pa će izgledati kao da protestuju protiv rata, ali zapravo protestuju za skidanje sankcija kako vlasti znaju i umeju. Ako zapadne sankcije ne proizvedu željene rezultate i standard života građana Rusije ne bude ugrožen, neki tamo rat može trajati godinama (samo bez mobilizacije, jer mobilizacija ugrožava životni standard).
Aleksandar Đokić
Izvor: Žurnal.me