Kada su Gavrilo Princip i Nedeljko Čabrinović dovedeni u policiju ljekar im je morao isprati i previti rane od zlostavljanja da bi uopšte mogli govoriti. Na prvom saslušanju izjavili su da su došli iz Beograda mjesec dana prije atentata i da su oružje dobili od jednog komite po imenu Cigo.
Iako su pokušali prikriti drugove hapšenja su odmah počela i klupko se počelo odmotavati. Svi uhapšeni su, bilo da ima dokaza o njihovoj umješanosti ili ne, strašno mučeni a posebno Princip, Čabrinović i Grabež. Čabrinović je priznao da su oružje dobili od Ciganovića a Grabež je ili ćutao ili svakodnevno mjenjao iskaz i zbunjivao policiju. Već 2. jula policija je znala da je u Sarajevu postojala i druga grupa i da je Danilo Ilić bio u njoj .
"Osjetili su da se rješava sudbina njihovih ideala i bili su gordi, drski i smjeli"
Princip je tražio suočenje sa Grabežom i Ilićem i tu su se dogovorili da odaju Mehmedbašića, Čubrilovića i Popovića ali da sakriju ostale pomagače. Princip je smatrao da su svi zavjerenici trebali biti svjesni u šta se upuštaju i da je normalno i bolje da oni snose kaznu za svoje djelo nego da ispaštaju nevini ljudi koji o atentatu nisu znali ništa a policija ih je danonoćno maltretirala u zatvoru ( videti Ljubibratić, 1964).
Za vrijeme istrage i priprema za proces atentatori su između sebe uspostavljali vezu kucanjem u zid i urezivanjem rječi na šoljice u menzi. Tako se među njima brzo proširila vijest da je Evropa u plamenu i po rječima Cvjetka Popovića oni su „osjetili da se rješava sudbina njihovih ideala i bili su gordi, drski i smjeli.“ (Kranjčević, 1954: 84)
Kada su se, prilikom čitanja optužnice, prvi put svi našli zajedno dobacivali su jedan drugom po koju riječ i smijali se. Na opomenu istražnog sudije Pfefera da se smire Princip je rekao: „Pa razumite nas gospodine. To što vi čitate nama je poznato, a znamo i šta nas čeka.“ (Ljubibratić, 1964: 168)
Proces je počeo 12. i trajao do 22. oktobra 1914.god. Publika nije imala pristup osim malog broja važnih osoba. Kao vladin izaslanik tu je bio Pfefer a sudsko vijeće sačinjavali su Alois Kurinaldi (Luigi von Curinaldi), Bogdan Naumovič (Bogdan Naumovich) i Majer Hofman (Mayer Hofmann).
Kako su se optuženi držali na procesu?
Optuženi su se držali različito, svaki shodno svom karakteru.
Princip je proces smatrao nastavkom borbe protiv nacionalnog neprijatelja i u svakoj prilici naglašavo je svoju želju da Austrija propadne i isticao svoje nacionalno-revolucionarno shvatanje. Čitav proces sjedio je gordo, ruku skrštenih na prsima i prodorno posmatrao sudsko vijeće te su se sudije osjećale nelagodno. Kada je na kraju procesa glavni sudija pozvao `da ustanu oni koji žale čin` jedino on nije ustao objasnivši da mu je žao nadvojvotkinje Sofije jer metak nije bio namjenjen njoj ali da se za ubistvo Franca Ferdinanda nikad neće pokajati. (Ljubibratić, 1964)
Čabrinović je za razliku od Principa bio impulsivan i govorljiv i često je vodio političke razgovore sa sudskim vjećem, a Grabež je zbunjivao sud svojim stalnim mjenjanje iskaza, te svojim osornim i ironičnim stavom. Trudio se da u svakoj prilici sud i monarhiju izvrgne ruglu.
Gavrilo Princip - presuda i smrt
Presuda je optuženima saopštena 29. oktobra 1914.
Vješanje je izvršeno 3. februara 1915. a ostali osuđenici sprovedeni su u Terezin i Melersdorf. Iz sarajevske grupe svi su živi dočekali oslobođenje, od seljaka preživjeli su Cvijan Stjepanović i Branko Zagorac a Principova trojka skončala je u Terezinskoj tvrđavi.
Gavrilo Princip je 28. aprila 1918.god a šest dana prije smrti, iako potpuno skrhan tuberkulozom, smogao je snage da prkosi generalu Ruprehtu (Ruprecht) rječima:
„Ne treba meni vaša milost. Znam da Srbija nije pokorena. To nikada neće biti, jer treba prvo da skršite i poslednji srpski bajonet. To ne možete, jer ćete i vi sami nasred Beča pred njim položiti tu vašu glupu sabljetinu!“ (Ljubibratić, 1964: 235)
Pesma "PRINCIP"
Prošle godine, na današnji dan nastala je moja pesma:
Stojiš, nijem i nepomičan,
sa pogledom tvog imenjaka, arhangela.
Obarač povlačiš tiho…
dva hica bez treptaja. Krv vrela
što venama ti teče za ideal,
uzburka se, uskliknu: Sloboda!
Kroz cijev buknu snoviđenje –
kidaju se teški okovi s` tvog roda.
*
Gledaš, prodorno i gordo,
kolonu mrtve vojske, dignuta čela,
pod zastavom Slobode kako korača
i vaskrsava sred sopstvenog opela.
Barjak se vijori! Sudbina je splela
od lovora vijenac za te hrabre glave,
nekad izgnaničke, sada pobjedničke.
Gusle sviraju! Tvoje ime slave.
Autor: Jelena Vujanović, doktorand Fakulteta političkih nauka, pjesnik i osnivač sajta pokreni.rs
Serbian