Na Mitrovdan 1992. gorjelo je nebo iznad Nevesinja. Od eksplozija, od baruta, od straha. Od tog Mitrovdana gori zemlja, od hiljada svijeća za onima što su ostali tamo, na kapiji grada. Sinoć su njihova djeca uputila lampione ka nebu. Opet je gorjelo nebo iznad Nevesinja. Ali iz ljubavi. I ponosa.
Autor: Bojan Milićević, diplomirani profesor ruskog i srpskog jezika
Da vas pojuri roj od devet osa, uplašili biste se.
Da vas pojuri čopor od devet pasa, teško da biste se mogli odbraniti.
Na nas je jurilo devet brigada. Devet neprijateljskih vojnika na svakog od nas.
A mi… Nismo mi dotad bili vojnici. I to je posljednje što smo htjeli da budemo. Da je bilo sreće, taj dan bismo bili „pićari“ i sjedili bismo za slavskim stolom. Do Mitrovdana 1992. na ovaj dan smo bili „pićari“.
Tog Mitrovdana postadosmo vojnici. Jer, kad na tebe juri devetoglava aždaja koja te je već jednom bacala u jame, možeš ili da budeš vojnik ili da je ponovo čekaš kod one iste jame.
Na Mitrovdan cijelo Nevesinje pali svijeće
Tako smo svi, starci, i djeca, i žene, postali ta jedna brigada. I opet bi nas bilo premalo da nam u pomoć ne priteče on.
Onaj što je tih dana krvavih nogu ušao u hram u Solunu, tražeći vode i pričajući o strašnim borbama koje su Hercegovci vodili tih dana. Kako drugačije objasniti to što smo uspjeli, što smo i sada ovdje? Živi i koliko-toliko brojni. Danas sa sigurnošću znamo da je to bio on.
Naš brat i saborac iz Soluna. Naš Sveti Dimitrije.
Do 1992. nekoliko nevesinjskih porodica palilo je svijeće na Mitrovdan. Od te godine, palimo ih svi.
Na Mitrovdan 1992. gorjelo je nebo iznad Nevesinja. Od eksplozija, od baruta, od straha. Od tog Mitrovdana gori zemlja, od hiljada svijeća za onima što su ostali tamo, na kapiji grada. Sinoć su njihova djeca uputila lampione ka nebu. Opet je gorjelo nebo iznad Nevesinja. Ali iz ljubavi. I ponosa.
Serbian